ZAKON O OPĆEM UPRAVNOM POSTUPKU

(NN, br. 53/91)

 

PRVI DIO

 

OPĆE ODREDBE

 

Glava I.

 

OSNOVNA NAČELA

 

Važenje zakona

 

Članak 1.

 

(1) Po ovom zakonu dužni su postupati organi državne uprave i drugi državni organi, kad u upravnim stvarima, neposredno primjenjujući propise, rješavaju o pravima, obvezama ili pravnim interesima građana odnosno pravnih osoba ili druge stranke.

(2) Po ovom zakonu dužne su postupati i druge pravne osobe, kad u obavljanju javnih ovlasti rješavaju u upravnim stvarima.

 

Poseban postupak

 

Članak 2.

 

Pojedina pitanja postupka za određenu upravnu oblast mogu se posebnim zakonom urediti drugačije nego što su uređena ovim zakonom, ako je to nužno za postupanje u toj upravnoj oblasti i nije protivno načelima ovog zakona.

 

Supsidijarna primjena zakona

 

Članak 3.

 

U upravnim oblastima za koje je zakonom propisan poseban postupak postupa se po odredbama tog zakona. Po odredbama ovog zakona postupa se u svim pitanjima koja nisu uređena posebnim zakonom.

 

Načelo zakonitosti

 

Članak 4.

(1) Organi, ustanove i druge pravne osobe, koje postupaju u upravnim stvarima, rješavaju na temelju zakona, drugih propisa državnih organa i na temelju općih akata ustanova ili drugih pravnih osoba koje one donose na temelju javnih ovlasti.

(2) U upravnim stvarima u kojima je organ zakonom ili na zakonu utemeljenim propisom ovlašten da rješava po slobodnoj ocjeni, rješenje mora biti doneseno u granicama ovlaštenja i u skladu s ciljem u kojem je ovlaštenje dano.

(3) Odredbe ovog zakona važe i za slučajeve u kojima je organ ovlašten da u upravnim stvarima rješava po slobodnoj ocjeni.

 

Zaštita prava građana i zaštita javnog interesa

 

Članak 5.

 

(1) Pri vođenju postupka i rješavanju organi su dužni strankama omogućiti da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tome računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih osoba ni u suprotnosti sa zakonom utvrđenim javnim interesom.

(2) Kad službena osoba, s obzirom na postojeće činjenično stanje, sazna ili ocijeni da određeni građanin ili organizacija ima osnove za ostvarivanje nekog prava, upozorit će je na to.

(3) Ako se na temelju zakona strankama nalažu kakve obveze, prema njima će se primjenjivati one mjere predviđene propisima koje su za njih povoljnije, ako se takvim mjerama postiže svrha zakona.

 

Načelo efikasnosti

 

Članak 6.

 

Kad organi, ustanove i druge pravne osobe rješavaju u upravnim stvarima, dužni su osigurati efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća, ustanova i drugih pravnih osoba.

 

Načelo materijalne istine

 

Članak 7.

 

U postupku se mora utvrditi pravo stanje stvari, i u tom cilju moraju se utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

 

Načelo saslušanja stranke

 

Članak 8.

 

(1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su od važnosti za donošenje rješenja.

(2) Rješenje se može donijeti bez prethodnog izjašnjavanja stranke samo u slučajevima kad je to zakonom dopušteno.

 

Ocjena dokaza

 

Članak 9.

 

Koje će se činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlaštena službena osoba po svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

Samostalnost u rješavanju

 

Članak 10.

 

(1) Organ vodi upravni postupak i donosi rješenje samostalno u okviru ovlaštenja danim zakonom, drugim propisima i općim aktom.

(2) Ovlaštena službena osoba organa nadležnog za vođenje postupka samostalno utvrđuje činjenice i okolnosti i na podlozi utvrđenih činjenica i okolnosti primjenjuje propise odnosno opće akte na konkretni slučaj.

 

Pravo žalbe

 

Članak 11.

 

(1) Protiv rješenja donesenog u prvom stupnju stranka ima pravo žalbe. Samo se zakonom može propisati da u pojedinim upravnim stvarima žalba nije dopuštena, i to ako je na drugi način osigurana zaštita prava i zakonitosti.

(2) Ako nema organa uprave drugog stupnja, žalba protiv prvostepenog rješenja može se izjaviti samo kad je to zakonom predviđeno. Tim zakonom odredit će se i organ koji će rješavati o žalbi.

(3) Uz uvjete iz ovog zakona stranka ima pravo žalbe i kad prvostepeni organ nije u određenom roku donio rješenje o njezinu zahtjevu.

(4) Protiv rješenja donesenoga u drugom stupnju žalba nije dopuštena.

 

Konačnost rješenja

 

Članak 11a.

 

Rješenje protiv kojeg nema redovnog pravnog lijeka u upravnom postupku (konačno u upravnom postupku), a kojim je stranka stekla kakvo pravo, odnosno kojim su stranci određene kakve obveze, može se poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima koji su zakonom predviđeni.

 

Pravomoćnost rješenja

 

Članak 12.

 

Rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor (pravomoćno rješenje), a kojim je stranka stekla određena prava, odnosno kojim su stranci određene neke obveze, može se poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima koji su zakonom predviđeni.

 

Ekonomičnost postupka

 

Članak 13.

 

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranke i druge osobe koje sudjeluju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

 

Pomoć neukoj stranci

 

Članak 14.

 

Organ koji vodi postupak brinut će se da neznanje i neukost stranke i drugih osoba koje sudjeluju u postupku ne budu na štetu prava što im po zakonu pripadaju.

 

Upotreba jezika i pisma

 

Članak 15.

 

(1) Upravni postupak vodi se na jeziku i pismu koji su u službenoj uporabi kod organa kod kojeg se vodi postupak.

(2) Pripadnicima svih naroda i manjina jamči se sloboda služenja svojim jezikom i pismom u upravnom postupku, pod uvjetima utvrđenim posebnim zakonom.

 

Upotreba izraza “organ”

 

Članak 16.

 

Pod organom koji vodi postupak odnosno koji rješava u upravnim stvarima razumijevaju se državni organi i ustanove i druge pravne osobe, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

 

 

Glava II.

 

NADLEŽNOST

 

1. Stvarna i mjesna nadležnost

 

Članak 17.

 

(1) Stvarna nadležnost za rješavanje u upravnom postupku određuje se po propisima kojima se uređuje određena upravna oblast ili se određuje nadležnost pojedinih organa.

(2) Mjesna nadležnost određuje se po propisima o organizaciji pojedinih organa.

 

Članak 18.

 

(1) Za rješavanje u upravnim stvarima u prvom stupnju stvarno su nadležni organi utvrđeni propisima o ustrojstvu državne uprave, propisima kojima se uređuje pojedina upravna oblast, odnosno drugim posebnim propisima.

(3) Ako propisima nije utvrđena stvarna nadležnost, za postupanje su nadležni organi državne uprave u čiji djelokrug pripadaju poslovi opće uprave.

 

Članak 19.

 

brisan

 

Članak 20.

 

brisan

 

Članak 21.

 

(1) Nijedan organ ne može preuzeti određenu upravnu stvar iz nadležnosti drugog organa i sam je riješiti, osim ako je to zakonom predviđeno i pod uvjetima propisanim tim zakonom.

(2) Organ nadležan za rješavanje u određenoj upravnoj stvari može samo na temelju izričnog zakonskog ovlaštenja prenijeti rješavanje u toj stvari na drugi organ.

(3) Stvarna i mjesna nadležnost ne mogu se mijenjati dogovorom stranaka, dogovorom organa i stranaka, ni dogovorom organa, osim ako je zakonom drugačije određeno.

 

Članak 22.

 

(1) U okviru propisa predviđenih u članku 17. stavak (2) ovog zakona mjesna se nadležnost određuje:

1) u stvarima koje se odnose na nekretninu - prema mjestu gdje se ona nalazi;

2) u stvarima koje se odnose na djelatnost nekog državnog organa, ustanove ili druge pravne osobe - prema mjestu njihova sjedišta. U stvarima koje se odnose na djelatnost poslovnih jedinica ustanova i drugih pravnih osoba, nadležnost se određuje prema sjedištu poslovne jedinice;

3) u stvarima koje se odnose na vođenje radnje ili na profesionalnu djelatnost pojedinih osoba koja se obavlja ili se ima obavljati u određenom mjestu - prema sjedištu radnje odnosno prema mjestu gdje se djelatnost obavlja;

4) u ostalim stvarima - prema prebivalištu stranke. Kad ima više stranaka, nadležnost se određuje prema stranci kojoj je zahtjev upravljen. Ako stranka nema prebivališta u Republici Hrvatskoj, nadležnost se određuje prema mjestu njezina boravišta, a ako nema ni boravišta - prema mjestu njezina posljednjeg prebivališta odnosno boravišta u Republici Hrvatskoj;

5) ako se mjesna nadležnost ne može odrediti po odredbama toč. od 1) do 4) ovog članka, ona se određuje prema mjestu gdje je nastao povod za vođenje postupka.

(2) U stvarima koje se odnose na brod ili zrakoplov ili u kojima je povod za vođenje postupka nastao na brodu ili zrakoplovu, mjesna se nadležnost određuje prema matičnoj luci broda odnosno matičnom pristaništu zrakoplova.

(3) Odredbe prethodnih stavaka primjenjuju se ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

 

Članak 23.

 

(1) Ako bi prema odredbama prethodnih članaka jednovremeno bila mjesno nadležna dva organa ili više organa, nadležan je onaj organ koji je prvi pokrenuo postupak, ali se mjesno nadležni organi mogu sporazumjeti koji će od njih voditi postupak.

(2) Svaki mjesno nadležni organ izvršit će na svojem području one radnje postupka koje ne trpe odgodu.

 

Članak 24.

 

Organ koji je pokrenuo postupak kao mjesno nadležan zadržava nadležnost i kad u toku postupka nastupe okolnosti prema kojim bi bio mjesno nadležan drugi organ. Organ koji je pokrenuo postupak može ustupiti predmet organu koji je prema novim okolnostima postao mjesno nadležan, ako se time znatno olakšava postupak, osobito za stranku.

 

Članak 25.

 

(1) Svaki organ pazi po službenoj dužnosti u toku cijelog postupka na svoju stvarnu i mjesnu nadležnost.

(2) Ako organ nađe da nije nadležan za rad u određenoj upravnoj stvari, postupit će na način propisan u članku 66. st. (3) i (4) ovog zakona.

(3) Ako je nenadležni organ izvršio koju radnju postupka, nadležni organ kojem je stvar ustupljena cijenit će da li će koju od tih radnji ponoviti.

 

2. Stranke s diplomatskim imunitetom

 

Članak 26.

 

Strana država, međunarodna organizacija, odnosno osobe koje uživaju pravo imuniteta imaju u upravnom postupku položaj uređen međunarodnim pravom, odnosno međunarodnim ugovorima, priznatim po nadležnim državnim organima.

U slučaju sumnje oko postojanja imuniteta, objašnjenje daje organ državne uprave nadležan za inozemne poslove.

 

3. Prostorno ograničenje nadležnosti

 

Članak 27.

 

(1) Svaki organ vrši službeni rad u granicama svojeg područja.

(2) Ako postoji opasnost zbog odgode, a službenu bi radnju trebalo izvršiti izvan granica područja organa, organ može izvršiti radnju i izvan granica svojeg područja. On je dužan o tome odmah obavijestiti organ na čijem je području tu radnju poduzeo.

 

Članak 28.

 

brisan

 

Članak 29.

 

brisan

 

4. Sukob nadležnosti

 

Članak 30.

 

Sukob nadležnosti između organa državne uprave rješava Vlada Republike Hrvatske, ako je sukob nadležnosti nastao na razini Republike, odnosno odgovarajući izvršni organi jedinica lokalne samouprave, ako je sukob nadležnosti nastao na njihovom području.

Sukob nadležnosti organa državne uprave iste upravne oblasti raznih razina rješava nadležno ministarstvo ili drugi nadležni republički organ državne uprave.

Sukob nadležnosti između organa državne uprave i izvršnih organa rješava Vlada Republike Hrvatske. Sukob nadležnosti između Vlade Republike Hrvatske i ministarstava i drugih republičkih organa državne uprave rješava Sabor Republike Hrvatske.

Sukob nadležnosti između organa državne uprave i drugih pravnih osoba s javnim ovlastima rješava Vlada Republike Hrvatske.

Sukobe nadležnosti koji nisu obuhvaćeni stavcima 1. do 4. ovog članka rješava republički sud nadležan za upravne sporove.

 

Članak 31.

 

brisan

 

Članak 32.

 

brisan

 

Članak 33.

 

(1) Kad se dva organa izjasne kao nadležni ili kao nenadležni za rješavanje u istoj upravnoj stvari, prijedlog za rješavanje sukoba nadležnosti podnosi organ koji je posljednji odlučivao o svojoj nadležnosti, a može ga podnijeti i stranka.

(2) Organ koji rješava sukob nadležnosti jednovremeno će poništiti rješenje koje je u upravnoj stvari donio nenadležni organ, odnosno poništiti će zaključak kojim se nadležni organ izjasnio kao nenadležan i dostavit će spise predmeta nadležnom organu.

(3) Protiv rješenja kojim se odlučuje o sukobu nadležnosti stranka ne može izjaviti posebnu žalbu ni voditi poseban upravni spor.

(4) Odredbe članka 23. stavak 2. ovoga zakona na odgovarajući se način primjenjuje i u slučaju sukoba nadležnosti.

 

Članak 34.

 

(1) Ako organ u sukobu smatra da mu je rješenjem kojim se odlučuje o sukobu nadležnosti povrijeđeno kakvo pravo, može izjaviti žalbu. Ako je o sukobu riješio sud, žalba nije dopuštena.

(2) Ako organ nadležan za rješavanje o žalbi iz prethodnog stavka utvrdi da rješenje o sukobu nije zasnovano na propisima, raspraviti će odnose koji su zbog toga nastali između organa koji se žalio i organa koji je rješenjem o sukobu nadležnosti proglašen nenadležnim, vodeći računa o pravima koja po odgovarajućim propisima pripadaju organu koji se žalio. Rješenje doneseno o žalbi smatra se kao prvostepeno rješenje o odnosima koji se njime rješavaju.

(3) Žalba po stavku 1. ovog članka i rješenje doneseno o njoj nemaju utjecaja na upravni postupak u konkretnom predmetu.

 

5. Službena osoba ovlaštena za vođenje postupka i za rješavanje

 

Članak 35.

 

(1) U upravnoj stvari za čije je rješavanje nadležan državni organ rješenje u upravnom postupku donosi rukovoditelj organa, ako propisima o organizaciji tog organa ili drugim posebnim propisima nije drugačije određeno.

(2) Rukovoditelj može ovlastiti drugu službenu osobu istog organa za rješavanje u upravnim stvarima iz određene vrste poslova.

(3) Ovlaštenje za rješavanje obuhvaća i vođenje postupka koje prethodi rješavanju.

 

Članak 36.

 

U kolegijalnim organima rješenje u upravnim stvarima donosi kolegijalni organ, ako propisima nije određeno drugačije.

Kolegijalni organ može temeljem zakona, propisa utemeljenog na zakonu ili drugog posebnog propisa organa lokalne samouprave ovlastiti službenu osobu u tom organu da rješava u upravnim stvarima.

 

Članak 37.

 

Ako je za rješavanje u upravnoj stvari nadležan kolegijalni organ, postupak vodi nadležni organ uprave u čiji djelokrug pripada upravna stvar, ako propisima nije određeno drugačije.

U slučaju iz stavka 1. ovog članka, organ odnosno osoba ovlaštena za vođenje postupka podnosi pismeni referat kolegijalnom organu iz stavka 1. ovog članka, ako posebnim propisima nije određeno da referat podnosi komisija ili drugi organ odnosno druga pravna osoba.

 

Članak 38.

 

U upravnim stvarima u kojima rješava pravna osoba s javnim ovlastima, rješenje donosi ravnatelj te pravne osobe, ako propisima nije određeno drugačije. Ravnatelj može ovlastiti drugu stručnu službenu osobu da poduzima radnje u postupku do donošenja rješenja ili da rješava u upravnim stvarima iz nadležnosti te pravne osobe.

 

Članak 39.

 

(1) Rukovoditelj organa može ovlastiti drugu stručnu službenu osobu tog organa da poduzima radnje u postupku prije donošenja rješenja.

(2) Ako u danom ovlaštenju nema ograničenja, određena službena osoba ovlaštena je da obavlja sve radnje u postupku, osim donošenja rješenja i takvih zaključaka kojima se onemogućuje daljnje vođenje postupka.

 

6. Pravna pomoć

 

Članak 40.

 

(1) Za izvršenje pojedinih radnji u postupku koje se imaju poduzeti izvan područja nadležnog organa, taj će organ zamoliti organ uprave na čijem se području radnja ima poduzeti.

(2) Organ nadležan za rješavanje u upravnoj stvari može radi lakšeg i bržeg obavljanja radnje ili izbjegavanja nepotrebnih troškova, vršenje pojedine radnje u postupku povjeriti odgovarajućem drugom organu ovlaštenom za poduzimanje takve radnje.

 

Članak 41.

 

(1) Državni organi, a i ustanove i druge pravne osobe s javnim ovlastima za rješavanje u upravnim stvarima, dužni su jedni drugima ukazivati pravnu pomoć u upravnom postupku. Ta se pomoć traži posebnom molbom.

(2) Zamoljeni organ, a i organizacija iz stavka 1. ovog članka, dužni su postupiti po molbi u granicama svojeg područja i djelokruga, bez odgode, a najkasnije u roku od 30 dana od dana primitka molbe.

(3) Pravna pomoć za izvršenje pojedinih radnji u postupku može se tražiti od sudova samo u okviru posebnih propisa. Iznimno, državni organ, a i organizacija koja ima javnu ovlast za rješavanje u upravnim stvarima, može tražiti od sudova da im dostave spise koji su potrebni za vođenje upravnog postupka. Sudovi su dužni postupati po takvu traženju ako se time ne ometa sam sudski postupak. Sud može odrediti rok u kojem se spisi moraju vratiti.

(4) Za pravnu pomoć u odnosu s inozemnim organima primjenjuju se odredbe međunarodnih ugovora, a ako tih nema, primjenjuje se načelo uzajamnosti. Ako postoji sumnja o postojanju uzajamnosti, objašnjenje daje organ državne uprave nadležan za inozemne poslove.

(5) Domaći organi ukazuju pravnu pomoć inozemnim organima na način predviđen u domaćem zakonu. Organ će uskratiti pravnu pomoć ako se traži radnja koja je protivna javnom poretku. Radnja koja je predmet molbe inozemnog organa može se izvršiti i na način koji zahtijeva inozemni organ, ako takav postupak nije protivan javnom poretku.

(6) Ako međunarodnim ugovorima nije predviđena mogućnost neposrednog saobraćanja s inozemnim organima, organi saobraćaju s inozemstvom preko organa državne uprave nadležnog za inozemne poslove.

 

7. Izuzeće

 

Članak 42.

 

Službena osoba koja je ovlaštena da rješava ili da obavlja pojedine radnje u postupku izuzet će se od rada u predmetu:

1) ako je u predmetu u kojem se vodi postupak stranka, suovlaštenik odnosno suobveznik, svjedok, vještak, punomoćnik ili zakonski zastupnik stranke;

2) ako je sa strankom, zastupnikom ili punomoćnikom stranke srodnik po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena zaključno, bračni supružnik ili srodnik po tazbini do drugog stepena zaključno, pa i onda kada je brak prestao;

3) ako je sa strankom, zastupnikom ili punomoćnikom stranke u odnosu staratelja, usvojitelja, usvojenika ili hranitelja;

4) ako je u prvostepenom postupku sudjelovala u vođenju postupka ili u donošenju rješenja.

 

Članak 43.

 

Službena osoba koja bi imala da rješava u određenoj upravnoj stvari ili da obavi koju radnju u postupku, čim sazna da postoji koji od razloga za izuzeće iz članka 42. ovog zakona, dužna je prekinuti svaki daljnji rad na predmetu i o tome obavijestiti organ nadležan za rješavanje o izuzeću. Ako službena osoba smatra da postoje druge okolnosti koje opravdavaju njezino izuzeće, obavijestit će o tome isti organ, ne prekidajući rad.

 

Članak 44.

 

(1) Stranka može zahtijevati izuzeće službene osobe iz razloga navedenih u članku 42. ovog zakona te kad postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristranost. U svojem zahtjevu stranka mora navesti okolnosti zbog kojih smatra da postoji koji od razloga za izuzeće.

(2) Službena osoba za koju je stranka zahtijevala izuzeće iz kojeg od razloga navedenih u članku 42. ovog zakona ne može sve do donošenja zaključka o tom zahtjevu obavljati nikakve radnje u postupku, osim onih koje ne trpe odgodu.

 

Članak 45.

 

O izuzeću službene osobe organa odlučuje rukovoditelj u organu, o izuzeću rukovoditelja nadležni izvršni organ, osim u slučaju izuzeća rukovoditelja organa u sastavu organa državne uprave, o čijem izuzeću odlučuje rukovoditelj organa uprave u čijem se sastavu taj organ nalazi.

O izuzeću člana kolegijalnog organa odlučuje predsjednik kolegijalnog organa, a o njegovom izuzeću odgovarajući izvršni organ.

O izuzeću službene osobe pravne osobe sa javnim ovlastima odlučuje ravnatelj te pravne osobe, a o izuzeću ravnatelja organ utvrđen statutom ili drugim općim aktom, ako zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu ili drugim posebnim propisom nije drugačije određeno.

O izuzeću odlučuje se zaključkom.

 

Članak 46.

 

(1) U zaključku o izuzeću odredit će se službena osoba koja će rješavati odnosno obavljati pojedine radnje u postupku u vezi s predmetom u kojemu je izuzeće određeno.

(2) Protiv zaključka kojim se određuje izuzeće nije dopuštena žalba.

 

Članak 47.

 

brisan

 

Članak 48.

 

(1) Odredbe ovog zakona o izuzeću na odgovarajući se način primjenjuju i na zapisničara.

(2) Zaključak o izuzeću zapisničara donosi službena osoba koja vodi postupak.

 

 

Glava III.

 

STRANKA I NJEZINO ZASTUPANJE

 

1. Stranka

 

Članak 49.

 

Stranka je osoba na čiji je zahtjev pokrenut postupak ili protiv koje se vodi postupak, ili koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo sudjelovati u postupku.

 

Članak 50.

 

(1) Stranka u upravnom postupku može biti svaka fizička ili pravna osoba.

(2) Državni organi, poslovna jedinica ustanove i druge pravne osobe, naselje, grupa osoba i dr. koji nemaju svojstvo pravne osobe mogu biti stranke ako mogu biti nosioci prava i obveza o kojima se rješava u upravnom postupku.

(3) Stranka može biti i sindikalna organizacija, ako se upravni postupak odnosi na kakvo pravo ili pravni interes radnika u poduzećima i radnih ljudi u ustanovama i drugim pravnim osobama.

 

Članak 51.

 

(1) Ustanova i druga pravna osoba, društvena organizacija i udruženje građana, koji prema općem aktu imaju zadatak da štite određena prava i interese svojih članova, mogu, po pristanku svojeg člana, u njegovo ime staviti zahtjev koji se odnosi na takva prava i interese te stupiti u već pokrenuti postupak sa svim pravima stranke.

(2) Ako je to općim aktom ustanove i druge pravne osobe predviđeno, ustanova odnosno druga pravna osoba može zastupati radnika na njegov zahtjev.

 

Članak 52.

 

(1) Ako su državni odvjetnik, javni pravobranitelj, drugi državni organi i pučki pravobranitelj zakonom ovlašteni da u upravnom postupku zastupaju društvene interese, imaju u granicama ovlaštenja prava i dužnosti stranke.

(2) Organi iz stavka (1) ovog članka ne mogu u upravnom postupku imati šira ovlaštenja nego što ih imaju stranke, osim ako su im takva ovlaštenja dana zakonom.

 

2. Procesna sposobnost i zakonski zastupnik

 

Članak 53.

 

(1) Stranka koja je potpuno poslovno sposobna može sama obavljati radnje u postupku (procesna sposobnost).

(2) Za procesno nesposobnu osobu radnje u postupku obavlja njezin zakonski zastupnik. Zakonski se zastupnik određuje na temelju zakona ili aktom nadležnog državnog organa donesenim na temelju zakona.

(3) Pravna osoba obavlja radnje u postupku preko svojeg predstavnika odnosno zakonskog zastupnika. Predstavnik odnosno zakonski zastupnik pravne osobe određuje se općim aktom, ako nije određen zakonom ili aktom nadležnog organa donesenim na temelju zakona.

(4) Državni organ obavlja radnje u postupku preko zakonom određenog predstavnika, poslovna jedinica ustanove ili druge pravne osobe - preko osobe koja rukovodi radom poslovne jedinice, a naselja odnosno grupe osoba koje nemaju svojstvo pravne osobe - preko osobe koju odrede, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

(5) Kad organ koji vodi postupak ustanovi da zakonski zastupnik osobe pod starateljstvom ne pokazuje potrebnu pažnju u zastupanju, obavijestit će o tome organ starateljstva.

 

Članak 54.

 

(1) U toku cijelog postupka organ će po službenoj dužnosti paziti da li osoba koja se pojavljuje kao stranka može biti stranka u postupku i da li stranku zastupa njezin zakonski zastupnik.

(2) Ako u toku postupka nastupi smrt stranke, postupak se može obustaviti ili nastaviti, ovisno o prirodi upravne stvari koja je predmet postupka. Ako se prema prirodi stvari postupak ne može nastaviti, organ će obustaviti postupak zaključkom protiv kojeg je dopuštena posebna žalba.

 

3. Privremeni zastupnik

 

Članak 55.

 

(1) Ako procesno nesposobna stranka nema zakonskog zastupnika, ili se neka radnja ima poduzeti protiv osobe čije je boravište nepoznato, a koja nema punomoćnika, organ koji vodi postupak postavit će takvoj stranci privremenog zastupnika ako to traži hitnost predmeta, a postupak se mora provesti. Taj će organ odmah izvijestiti o tome organ starateljstva, a ako je privremeni zastupnik postavljen osobi čije je boravište nepoznato, objavit će svoj zaključak na uobičajeni način.

(2) Ako ustanova ili druga pravna osoba nema zakonskog zastupnika, predstavnika ni punomoćnika, organ koji vodi postupak postavit će, uz uvjete iz stavka (1) ovog članka, takvoj stranci privremenog zastupnika, u pravilu, iz reda službenih osoba ustanove odnosno druge pravne osobe, i o tome će bez odgode obavijestiti ustanovu odnosno pravnu osobu.

(3) Na način predviđen u st. (1) i (2) ovog članka postavit će se privremeni zastupnik i kad se ima izvršiti radnja koja se ne može odgoditi, a stranku odnosno njezina punomoćnika ili zastupnika nije moguće pravovremeno pozvati. O tome će se stranka, punomoćnik ili zastupnik odmah obavijestiti.

(4) Postavljena osoba dužna je primiti se zastupanja, a zastupanje može odbiti samo iz razloga koji su predviđeni posebnim propisima. Privremeni zastupnik sudjeluje samo u postupku za koji je izričito postavljen, i to dok se ne pojavi zakonski zastupnik ili predstavnik odnosno sama stranka ili njezin punomoćnik.

 

4. Zajednički predstavnik

 

Članak 56.

 

(1) Dvije stranke ili više stranaka mogu, ako posebnim propisom nije drugačije određeno, u istom predmetu nastupiti zajednički. One su u takvu slučaju dužne naznačiti tko će od njih nastupiti kao njihov zajednički predstavnik, ili postaviti zajedničkog punomoćnika.

(2) Organ koji vodi postupak može, ako to ne zabranjuje poseban pravni propis, odrediti, zaključkom strankama koje u postupku sudjeluju s istovjetnim zahtjevima da u određenom roku naznače tko će ih između njih predstavljati, ili da postave zajedničkog punomoćnika. Ako stranke po takvu zaključku ne postupe, može to odrediti sam organ koji vodi postupak, u kojem slučaju zajednički predstavnik odnosno punomoćnik zadržava to svojstvo sve dok stranke ne postave drugoga. Protiv takva zaključka stranke imaju pravo posebne žalbe, ali žalba ne odgađa izvršenje.

(3) I u slučaju određivanja zajedničkog predstavnika odnosno punomoćnika svaka stranka zadržava pravo da nastupa kao stranka u postupku, da daje izjave te da samostalno izjavljuje žalbe i koristi druge pravne lijekove.

 

5. Punomoćnik

 

Članak 57.

 

(1) Stranka odnosno njezin zakonski zastupnik može odrediti punomoćnika koji će je zastupati u postupku, osim u radnjama u kojima je potrebno da sama stranka daje izjave.

(2) Radnje u postupku koje punomoćnik poduzima u granicama punomoći imaju isti pravni učinak kao da ih je poduzela sama stranka.

(3) I pored punomoćnika, sama stranka može davati izjave, a one se mogu od nje i neposredno tražiti.

(4) Stranka koja je prisutna kad njezin punomoćnik daje usmenu izjavu, može neposredno nakon dane izjave izmijeniti ili opozvati izjavu svojeg punomoćnika. Ako u pismenim ili usmenim izjavama što se tiču činjenica postoje nesuglasnost između izjava stranke i njezina punomoćnika, organ koji vodi postupak cijenit će obje izjave u smislu članka 9. ovog zakona.

 

Članak 58.

 

(1) Punomoćnik može biti svaka osoba koja je potpuno poslovno sposobna, osim osobe koja se bavi nadripisarstvom.

(2) Ako se kao punomoćnik pojavi osoba koja se bavi nadripisarstvom, organ će takvoj osobi uskratiti daljnje zastupanje i o tome će odmah obavijestiti stranku.

(3) Protiv zaključka o uskraćivanju zastupanja može se izjaviti posebna žalba koja ne odgađa izvršenje zaključka.

 

Članak 59.

 

(1) Punomoć se može dati pismeno ili usmeno u zapisnik. O usmenoj punomoći stavit će se zabilješka u spisu predmeta.

(2) Stranka koja nije pismena ili se nije u stanju potpisati stavit će na pismenu punomoć umjesto potpisa otisak kažiprsta. Ako se punomoć izdaje osobi koja nije odvjetnik, potrebna je i prisutnost dvojice svjedoka koji će se potpisati na punomoći.

(3) Iznimno, službena osoba koja vodi postupak ili obavlja pojedine radnje u postupku može dopustiti da u ime stranke, kao njezin punomoćnik, izvrši određenu radnju osoba koja nije podnijela punomoć, ali će istovremeno narediti toj osobi da naknadno u određenom roku podnese odgovarajuću punomoć za tu radnju ili širu punomoć stranke.

 

Članak 60.

 

(1) Ako je punomoć dana u obliku privatne isprave, pa se posumnja u njezinu istinitost, može se narediti da se podnese ovjerena punomoć.

(2) Pravilnost punomoći ispituje se po službenoj dužnosti, a nedostaci pismene punomoći uklanjaju se prema odredbi članka 68. ovog zakona, pri čemu službena osoba koja vodi postupak može dopustiti punomoćniku s neurednom punomoći da izvrši hitne radnje u postupku.

 

Članak 61.

 

(1) Za sadržaj i opseg punomoći mjerodavne su odredbe punomoći. Punomoć se može dati za cijeli postupak ili samo za pojedine radnje, a može se i vremenski ograničiti.

(2) Punomoć ne prestaje smrću stranke, gubitkom njezine procesne sposobnosti ili promjenom njezina zakonskog zastupnika, ali pravni sljednik stranke odnosno njezin novi zakonski zastupnik može opozvati prijašnju punomoć.

(3) Na pitanja u vezi s punomoći koja nisu uređena odredbama ovog zakona na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe Zakona o parničnom postupku.

 

Članak 62.

 

(1) Odredbe ovog zakona koje se odnose na stranke važe na odgovarajući način i za njihove zakonske zastupnike, punomoćnike, privremene zastupnike i zajedničke predstavnike.

 

Članak 63.

 

(1) Stranci će se dopustiti da u stvarima za koje se traži stručno poznavanje pitanja u vezi s predmetom postupka dovede stručnu osobu koja će joj davati obavijesti i savjete (stručni pomagač). Ta osoba ne zastupa stranku.

(2) Stranka ne može dovesti kao stručnog pomagača osobu koja nije poslovno sposobna ili koja se bavi nadripisarstvom.

 

 

Glava IV.

 

KOMUNICIRANJE ORGANA I STRANAKA

 

1. Podnesci

 

Članak 64.

 

(1) Pod podnescima se razumijevaju zahtjevi, obrasci što se upotrebljavaju za automatsku obradu podataka, prijedlozi, prijave, molbe, žalbe, prigovori te druga priopćenja kojima se pojedinci ili pravne osobe odnosno organizacije obraćaju organima.

(2) Podnesci se, u pravilu, predaju neposredno ili šalju poštom pismeno, ili se usmeno priopćavaju na zapisnik, a mogu se, ako nije drugačije propisano, izjavljivati i telegrafski. Kratka i hitna priopćenja mogu se davati i telefonski, ako je to po prirodi stvari moguće.

 

Članak 65.

 

Podnesak se predaje organu nadležnom za primitak podneska, a može se predati svakog radnog dana u toku radnog vremena. Za usmene podneske koji nisu skopčani s rokom ili inače nisu neodgodivi može se odrediti da se predaju samo u određene sate u toku radnog vremena. Vrijeme za predaju takvih podnesaka objavljuje svaki organ u svojim prostorijama na vidljivom mjestu.

 

Članak 66.

 

(1) Organ koji je nadležan za primitak podneska odnosno usmenog priopćenja dužan je primiti podnesak koji mu se predaje, odnosno uzeti na zapisnik usmeno priopćenje.

(2) Službena osoba koja primi podnesak dužna je i na usmeno traženje podnosioca potvrditi mu primitak podneska. Za tu se potvrdu ne plaća taksa.

(3) Ako organ nije nadležan za primitak pismenog podneska odnosno priopćenja na zapisnik, službena osoba tog organa upozorit će na to podnosioca i uputiti ga organu nadležnome za primitak. Ako podnosilac i pored toga zahtijeva da se njegov podnesak primi, službena osoba dužna je primiti takav podnesak odnosno usmeno priopćenje. Ako organ nađe da nije nadležan za rad o takvu podnesku, donijet će zaključak kojim će se odbaciti podnesak zbog nenadležnosti.

(4) Kad organ dobije poštom podnesak za čiji primitak nije nadležan, a nesumnjivo je koji je organ nadležan za primitak, poslat će podnesak bez odgode nadležnom organu odnosno sudu i o tome obavijestiti stranku. Ako organ koji je dobio podnesak ne može utvrditi koji je organ nadležan za rad o podnesku, donijet će bez odgode zaključak kojim će odbaciti podnesak zbog nenadležnosti i zaključak odmah dostaviti stranci.

(5) Protiv zaključka donesenog po st. (3) i (4) ovog članka dopuštena je posebna žalba.

(6) Ako organ dobije preko pošte tužbu za pokretanje upravnog spora, tužbu će bez odgode dostaviti nadležnom sudu, o čemu će obavijestiti podnosioca tužbe.

 

Članak 67.

 

(1) Podnesak mora biti razumljiv i sadržavati sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupati. On osobito treba da sadrži: označenje organa kojem se upućuje, predmet na koji se odnosi, zahtjev odnosno prijedlog, tko je zastupnik ili punomoćnik, ako ga ima, te ime i prezime i boravište (adresu) podnosioca odnosno zastupnika ili punomoćnika.

(2) Podnosilac je dužan vlastoručno potpisati podnesak. Iznimno, podnesak može potpisati umjesto podnosioca njegov bračni drug, koji od njegovih roditelja, sin ili kći, ili odvjetnik koji je po ovlaštenju stranke sastavio podnesak. Osoba koja je potpisala podnosioca dužna je na podnesku potpisati svoje ime i staviti svoju adresu.

(3) Ako je podnosilac nepismen ili se nije u stanju potpisati, potpisat će ga druga pismena osoba, koja će potpisati i svoje ime i adresu.

 

Članak 68.

 

(1) Ako podnesak sadrži koji formalni nedostatak koji sprečava postupanje po podnesku, ili je podnesak nerazumljiv ili nepotpun, ne može samo zbog toga biti odbačen. Organ koji je primio takav podnesak učinit će što treba da se nedostaci uklone i odredit će podnosiocu rok u kojem je dužan to učiniti. To se može priopćiti podnosiocu telefonski, a i usmeno ako se podnosilac zatekne kod organa koji to priopćuje. O učinjenom priopćenju organ će staviti zabilješku na spisu.

(2) Ako podnosilac ukloni nedostatke u određenom roku, smatrat će se da je podnesak bio od početka uredan. Ako podnosilac ne ukloni nedostatke u određenom roku, pa se zbog toga ne može po podnesku postupiti, smatrat će se da podnesak nije ni podnesen. O tome će organ donijeti zaključak protiv kojega se može izjaviti posebna žalba. Na tu posljedicu podnosilac će se osobito upozoriti u pozivu za ispravak podneska.

(3) Kad je podnesak poslan telegrafski ili je primljeno telefonsko priopćenje, pa se posumnja da je podnesak podnijela osoba čije je ime označeno na telegrafskom podnesku, odnosno da potječe od osobe koja je pri telefonskom priopćenju kazala svoje ime, nadležni će organ provesti postupak za utvrđivanje tih činjenica, pa ako se nedostaci ne uklone, postupit će na način propisan u stavku (2) ovog članka.

 

Članak 69.

 

Ako podnesak sadrži više zahtjeva koji se moraju rješavati odvojeno, organ koji primi podnesak uzet će u rješavanje zahtjeve za čije je rješavanje nadležan, a s ostalim zahtjevima postupit će se u smislu članka 66. stavak (4) ovog zakona.

 

2. Pozivanje

 

Članak 70.

 

(1) Organ koji vodi postupak ovlašten je pozivati osobu čija je prisutnost u postupku potrebna, a koja boravi na njegovu području. U pravilu, pozivati se ne može radi dostave pismenih otpravaka rješenja i zaključaka, ili radi priopćenja koja se mogu izvršiti preko pošte i na drugi način pogodniji za osobu kojoj se priopćenje ima učiniti.

(2) Iznimno, na usmenu raspravu može biti pozvana osoba koja boravi izvan područja organa koji vodi postupak, ako se time postupak ubrzava ili olakšava, a dolazak ne uzrokuje veće troškove ni veću dangubu za pozvanoga.

(3) Poziva se pismenim pozivom, ako posebnim propisima nije predviđen drugi način pozivanja.

 

Članak 71.

 

(1) U pismenom pozivu označit će se naziv organa koji poziva, ime i prezime i adresa osobe koja se poziva, mjesto i dan, a kad je to moguće i sat dolaska pozvanoga, predmet zbog kojeg se poziva i u kojem svojstvu (kao stranka, svjedok, vještak, itd.), a zatim i koja pomoćna i dokazna sredstva pozvani treba da ponese. U pozivu se mora navesti da li je pozvana osoba dužna doći osobno ili može poslati punomoćnika koji će je zastupati, a zatim će se upozoriti da je u slučaju spriječenosti da se odazove pozivu dužna izvijestiti organ koji je izdao poziv. Pozvani će se isto tako upozoriti na posljedice ako se ne odazove pozivu, ili ne izvijesti da je spriječen doći.

(2) U pozivu na usmenu raspravu stranka se može pozvati da podnese pismene i druge dokaze, a može se upozoriti i da može povesti svjedoke na koje se namjerava pozvati.

(3) Kad to dopušta priroda stvari, može se ostaviti na volju pozvanoj osobi da umjesto osobnog dolaska preda do određenog dana potrebnu pismenu izjavu.

 

Članak 72.

 

(1) Prigodom pozivanja organ će voditi računa da se osoba čija je prisutnost potrebna pozove da dođe u vrijeme koje će najmanje ometati pozvanoga u obavljanju njegova redovnog posla.

(2) Nitko ne može biti pozvan da dođe u toku noći, osim ako se radi o hitnim i neodgodivim mjerama.

 

Članak 73.

 

(1) Pozvana osoba dužna je odazvati se pozivu.

(2) Ako je pozvana osoba zbog bolesti ili bilo kojega drugoga opravdanog razloga spriječena doći, dužna je odmah nakon primitka poziva o tome izvijestiti organ koji je izdao poziv, a ako je razlog spriječenosti nastao kasnije, onda odmah nakon saznanja tog razloga.

(3) Ako se osoba kojoj je poziv osobno dostavljen (članak 87.) ne odazove pozivu, a izostanak ne opravda, može biti privedena, a pored toga i kažnjena novčanom kaznom do 5.000 dinara. Te će se mjere primijeniti samo ako je u pozivu bilo naznačeno da će se one primijeniti. Ako su zbog neopravdanog izostanka pozvane osobe nastali troškovi u postupku, može se odrediti da te troškove snosi osoba koja je izostala. Zaključak o privođenju, o izricanju kazne ili o plaćanju troškova donosi službena osoba koja vodi postupak u suglasnosti sa službenom osobom ovlaštenom za rješavanje stvari, a kod zamoljenog organa - u suglasnosti sa rukovoditeljem tog organa odnosno sa službenom osobom ovlaštenom za rješavanje u sličnim stvarima. Protiv tog zaključka dopuštena je posebna žalba.

(4) Ako se pozivu nije odazvala vojna osoba ili službenik policije, organ će se obratiti komandi te osobe sa zahtjevom da se ona dovede, a može je kazniti po stavku (3) ovog članka, odnosno odrediti da snosi troškove.

 

3. Zapisnik

 

Članak 74.

 

(1) O usmenoj raspravi ili drugoj važnijoj radnji u postupku te o važnijim usmenim izjavama stranaka ili trećih osoba u postupku sastavlja se zapisnik.

(2) O manje važnim radnjama i izjavama stranaka i trećih osoba koje nemaju bitnog utjecaja na rješenje stvari, o upravljanju tokom postupka, o priopćenjima, službenim opažanjima, usmenim uputama i nalazima, a i okolnostima koje se tiču samo unutrašnjeg rada organa kod kojega se vodi postupak, neće se, u pravilu, sastavljati zapisnik, već će se u samom spisu staviti zabilješka, koju potvrđuje službena osoba koja ju je stavila, uz oznaku datuma. Ne mora se sastavljati zapisnik ni o onim usmenim zahtjevima stranke o kojima se odlučuje po skraćenom postupku, a kojima se udovoljava, već se takvi zahtjevi mogu samo evidentirati na propisan način (članak 298. stavak(3)).

 

Članak 75.

 

(1) U zapisnik se unosi: naziv organa koji obavlja radnju, mjesto gdje se obavlja radnja, dan i sat kad se obavlja i predmet u kojem se ona obavlja i imena službenih osoba, prisutnih stranaka i njihovih zastupnika ili punomoćnika.

(2) Zapisnik treba da sadrži točno i kratko tok i sadržaj u postupku izvršene radnje i danih izjava. Pri tome zapisnik treba da se ograniči na ono što se tiče same stvari koja je predmet postupka. U zapisniku se navode sve isprave koje su u bilo koju svrhu upotrijebljene na usmenoj raspravi. Prema potrebi, te se isprave prilažu zapisniku.

(3) Izjave stranaka, svjedoka, vještaka i drugih osoba koje sudjeluju u postupku, a koje su značajne za donošenje rješenja, upisuju se u zapisnik što točnije, a prema potrebi i njihovim riječima. U zapisnik se upisuju i svi zaključci koji se u toku radnje donesu.

(4) Ako se koje saslušanje obavlja preko tumača, označit će se na kojem je jeziku saslušani govorio i tko je bio tumač.

(5) Zapisnik se vodi u toku vršenja službene radnje. Ako se radnja ne može istog dana završiti, unijet će se svakog dana posebno u isti zapisnik ono što je toga dana urađeno, i to će se propisno potpisati.

(6) Ako se radnja o kojoj se vodi zapisnik nije mogla obaviti bez prekida, u zapisniku će se naznačiti da je bilo prekida.

(7) Ako su u toku radnje izrađeni ili pribavljeni planovi, skice, crteži, fotografije i tome slično, ovjerit će se i priključiti zapisniku.

(8) Propisima se može odrediti da se zapisnik u određenim stvarima može voditi u obliku knjige ili drugih sredstava evidencije.

 

Članak 76.

 

(1) Zapisnik mora biti vođen uredno i u njemu se ne smije ništa brisati. Mjesta koja su precrtana do zaključenja zapisnika moraju ostati čitljiva, i njih ovjerava svojim potpisom službena osoba koja rukovodi radnjom postupka.

(2) U već potpisanom zapisniku ne smije se ništa dodavati ni mijenjati. Dopuna u već zaključenom zapisniku unosi se u dodatak zapisnika.

 

Članak 77.

 

(1) Prije zaključenja zapisnik će se pročitati saslušanim osobama i ostalim osobama koje sudjeluju u radnji postupka. Te osobe imaju pravo da i same pregledaju zapisnik i da stavljaju svoje primjedbe. Na kraju zapisnika navest će se da je zapisnik pročitan i da nisu stavljene nikakve primjedbe, ili, ako jesu, ukratko će se upisati sadržaj primjedaba. Zatim će zapisnik potpisati osoba koja je u radnji sudjelovala, a na kraju će ga ovjeriti službena osoba koja je rukovodila radnjom, a i zapisničar ako ga je bilo.

(2) Ako zapisnik sadrži saslušanje više osoba, svaka će se od njih potpisati ispod onog dijela zapisnika gdje je upisana njezina izjava.

(3) Ako su vršena suočenja, dio zapisnika o tome potpisat će osobe koje su suočene.

(4) Ako se zapisnik sastoji od više listova, oni će se označiti rednim brojevima, svaki list će na kraju ovjeriti svojim potpisom službena osoba koja rukovodi radnjom postupka i osoba čija je izjava upisana na kraju lista.

(5) Dopune već zaključenog zapisnika ponovo će se potpisati i ovjeriti.

(6) Ako osoba koja treba da potpiše zapisnik nije pismena, ili ne može pisati, potpisat će je jedna pismena osoba, koja će staviti i svoj potpis. To ne može biti službena osoba koja rukovodi radnjom postupka ni zapisničar.

(7) Ako neka osoba neće da potpiše zapisnik, ili se udalji prije zaključenja zapisnika, to će se upisati u zapisnik i navesti razlog zbog kojeg je potpis uskraćen.

 

Članak 78.

 

(1) Zapisnik sastavljen u skladu s odredbama članka 77. ovog zakona jest javna isprava. Zapisnik je dokaz o toku i sadržaju radnje postupka i danih izjava, osim onih dijelova zapisnika na koje je saslušana osoba stavila primjedbu da nisu pravilno sastavljeni.

(2) Dopušteno je dokazivati netočnost zapisnika.

 

Članak 79.

 

(1) Kada u upravnom postupku rješava kolegijalni organ, o vijećanju i glasanju sastavlja se poseban zapisnik. Kada je u postupku o žalbi jednoglasno odlučeno, ne mora se sastavljati zapisnik o vijećanju i glasanju, već se o tome može staviti samo zabilješka na spisu.

(2) U zapisnik o vijećanju i glasanju upisuje se, osim podataka o osobnom sastavu kolegijalnog organa, oznaka predmeta o kojem se radi i kratak sadržaj onoga što je riješeno, a i odvojena mišljenja ako ih je bilo. Taj zapisnik potpisuje osoba koja predsjeda i zapisničar.

(3) Kad u upravnom postupku rješava Sabor Republike Hrvatske i tijela lokalne samouprave ili njihov kolegijalni izvršni organ, neće se voditi poseban zapisnik o vijećanju i glasanju, već će se zaključak donesen u upravnoj stvari unijeti u zapisnik kao i ostali zaključci tih organa.

 

4. Razgledanje spisa i obavijesti o toku postupka

 

Članak 80.

 

(1) Stranke imaju pravo razgledati spise predmeta i o svojem trošku prepisati potrebne spise. Razgledanje i prepisivanje spisa vrši se pod nadzorom određene službene osobe.

(2) Pravo da razgleda spise i da o svojem trošku prepiše pojedine spise ima i svaka druga osoba koja učini vjerojatnim svoj pravni interes za to, a i društvene organizacije i stručna udruženja ako za to postoji opravdan interes.

(3) Zahtjev za razgledanje i prepisivanje može se staviti i usmeno. Organ može tražiti od osobe iz prethodnog stavka da pismeno ili usmeno na zapisnik obrazloži postojanje svojega pravnog interesa.

(4) Ne mogu se razgledati ni prepisivati: zapisnik o vijećanju i glasanju, službeni referati i nacrti rješenja, a ni drugi spisi koje se vode kao povjerljivi, ako bi se time mogla omesti svrha postupka, ili ako se to protivi javnom interesu ili opravdanom interesu jedne stranke ili trećih osoba.

(5) Stranka i svaka druga osoba koja učini vjerojatnim svoj pravni interes u predmetu, a i zainteresirani državni organi, imaju pravo obavještavati se o toku postupka.

(6) Protiv odbijanja zahtjeva iz prethodnih stavaka dopuštena je posebna žalba i kad zaključak nije izdan napismeno. Žalba se može izjaviti odmah.

 

 

Glava V.

 

DOSTAVA

 

1. Način dostave

 

Članak 81.

 

(1) Dostava pismena (poziva, rješenja, zaključaka i drugih službenih spisa) obavlja se, u pravilu, tako što se pismeno predaje osobi kojoj je namijenjeno.

(2) Dostava se obavlja preko pošte ili je obavlja organ preko svoje službene osobe. Osoba kojoj ima da se pismeno dostavi može biti pozvana radi primitka samo iznimno, kad to zahtijeva priroda ili značenje pismena koje se ima uručiti.

(3) Način dostave određuje organ čije se pismeno dostavlja.

 

Članak 82.

 

(1) Dostava se obavlja samo radnim danom, i to danju.

(2) Organ čije se pismeno ima dostaviti može iz osobito važnih razloga odrediti da se dostava izvrši i u nedjelju ili na dan državnog praznika, a i noću ako je to neodgodivo.

(3) Dostava poštom može se obavljati i u nedjelju i na dan državnog praznika.

 

Članak 83.

 

(1) Dostava se obavlja u pravilu, u stanu, u poslovnoj prostoriji ili radionici gdje je zaposlena osoba kojoj se dostava ima izvršiti, a odvjetniku - u njegovu odvjetničkom uredu.

(2) Dostava se može izvršiti i izvan prostorija navedenih u stavku (1) ovog članka, ako osoba kojoj se dostava obavlja pristane da primi pismeno koje se dostavlja, a ako tih prostorija nema, može se takvoj osobi izvršiti dostava gdje god se ona zatekne.

 

2. Posredna dostava

 

Članak 84.

 

(1) Kad se osoba kojoj se dostava ima izvršiti ne zatekne u svojem stanu, dostava se obavlja predajom pismena kojem od odraslih članova njezina domaćinstva, a ako se ni oni ne zateknu, onda nadstojniku kuće ili susjedu, ako oni na to pristanu.

(2) Ako se dostava obavlja na radnom mjestu osobe kojoj se pismeno ima dostaviti, a ta osoba se tu ne zatekne, dostava se može izvršiti osobi koja je na istom mjestu zaposlena, ako ona pristane da primi pismeno. Dostava odvjetniku može se izvršiti i predajom pismena osobi zaposlenoj u odvjetničkom uredu.

(3) Dostava po st. (1) i (2) ovog članka ne može se izvršiti osobi koja u istom postupku sudjeluje sa suprotnim interesom.

 

Članak 85.

 

(1) Ako se utvrdi da je osoba kojoj se dostava ima izvršiti odsutna i da joj osobe navedene u članku 84. ovog zakona ne mogu pismeno na vrijeme predati, vratit će se pismeno organu koji ga je izdao, uz naznaku gdje se odsutni nalazi.

(2) Ako je boravište osobe kojoj se dostava ima izvršiti i pored istraživanja ostalo nepoznato, organ koji je izdao pismeno postavit će toj osobi privremenog zastupnika u smislu članka 55. ovog zakona i njemu će predati pismeno.

 

Članak 86.

 

(1) Ako se dostava ne može izvršiti ni na način propisan u članku 84. ovog zakona, a nije utvrđeno da je osoba kojoj se dostava ima izvršiti odsutna, dostavljač će predati pismeno nadležnom organu jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalazi boravište osobe kojoj se dostava obavlja, ili pošti u mjestu njegova boravišta ako se dostava obavlja preko pošte. Na vratima stana, poslovne prostorije ili radionice osobe kojoj se dostava ima izvršiti dostavljač će pribiti pismeno priopćenje gdje se pismeno nalazi. Na priopćenju i na samom pismenu koje se imalo dostaviti dostavljač će označiti razlog takve dostave, a i dan kad je priopćenje pribio na vrata, i staviti svoj potpis.

(2) Dostava se smatra izvršenom kad je priopćenje pribijeno na vrata. Kasnije oštećenje ili uništenje tog priopćenja nema utjecaja na valjanost dostave.

(3) O dostavi izvršenoj na način propisan u stavku (1) ovog članka obavijestit će se organ koji je naredio dostavu.

 

3. Obavezna osobna dostava

 

Članak 87.

 

(1) Dostava se mora izvršiti osobno osobi kojoj je pismeno namijenjeno kad je takva dostava određena ovim zakonom ili drugim propisom, kad od dana dostave počinje teći rok koji se ne može produžavati, ili kad to osobito odredi organ koji je naredio dostavu. Smatra se da je izvršena osobna dostava odvjetniku i predajom pismena osobi zaposlenoj u odvjetničkom uredu.

(2) Kad se osoba kojoj se dostava ima osobno izvršiti ne zatekne u stanu, poslovnoj prostoriji ili radionici ili se u odvjetničkom uredu ne zatekne ni osoba koja je u njemu zaposlena, dostavljač će se obavijestiti kad i na kojem je mjestu može naći, pa će joj kod koje od osoba navedenih u članku 84. ovog zakona ostaviti pismenu obavijest da u određeni dan i sat bude u svojem stanu odnosno na radnom mjestu radi primanja pismena. Ako i nakon toga dostavljač ne zatekne osobu kojoj se dostava ima izvršiti, dostavljač će postupiti na način propisan u članku 86. ovog zakona, i tada se smatra da je dostava izvršena.

(3) Dostavom pismena zakonskom zastupniku, punomoćniku ili punomoćniku za primanje pismena (članak 89.) smatra se da je dostava izvršena samoj stranci.

 

4. Posebni slučajevi dostave

 

a) Dostava zakonskom zastupniku i punomoćniku

 

Članak 88.

 

(1) Dostava zakonskom zastupniku ili punomoćniku, ako ih stranka ima, obavlja se na način propisan u čl. 81. do 87. ovog zakona.

(2) Ako više stranaka imaju zajedničkog zakonskog zastupnika ili punomoćnika u istom predmetu, dostava se za sve njih obavlja tome zakonskom zastupniku odnosno punomoćniku. Ako stranka ima više punomoćnika, dovoljno je da se dostava izvrši samo jednom od njih.

 

b) Dostava punomoćniku za primanje pismena

 

Članak 89.

 

(1) Stranka može ovlastiti određenu osobu kojoj se imaju obavljati sve dostave za nju. Kad stranka obavijesti o tom ovlaštenju organ koji vodi postupak, organ će obavljati sve dostave tom punomoćniku (punomoćnik za primanje pismena).

(2) Punomoćnik za primanje pismena dužan je svaki akt bez odgode poslati stranci.

(3) Ako bi neposredna dostava stranci, punomoćniku ili zakonskom zastupniku znatno odugovlačila postupak, službena osoba koja vodi postupak može naložiti stranci da u određenom predmetu, a u određenom roku, postavi u sjedištu organa punomoćnika za primanje pismena. Ako stranka ne postupi po ovom nalogu, organ može postupiti prema članku 55. ovog zakona.

(4) Kad se stranka ili njezin zakonski zastupnik nalaze u inozemstvu a nemaju punomoćnika u Republici Hrvatskoj, pozvat će se prilikom dostave prvog pismena da u određenom roku postave punomoćnika ili punomoćnika za primanje pismena, i upozorit će se da će im se, ako u ostavljenom roku ne postave punomoćnika, postaviti po službenoj dužnosti punomoćnik za primanje pismena odnosno privremeni zastupnik.

(5) Dostavom pismena punomoćniku za primanje pismena smatra se da je dostava izvršena stranci kojoj je pismeno imalo biti dostavljeno.

 

Članak 90.

 

(1) Kad više stranaka koje u postupku zajednički sudjeluju s istovjetnim zahtjevima nemaju zajedničkog punomoćnika, dužne su prilikom prve radnje u postupku prijaviti organu zajedničkog punomoćnika za primanje pismena, po mogućnosti takva koji stanuje u sjedištu organa. Dok ne prijave zajedničkog punomoćnika za primanje pismena, smatrat će se za takva punomoćnika ona stranka između njih koja je na prvom zajedničkom podnesku prva potpisana ili označena. Ako se na takav način ne može odrediti punomoćnik, službena osoba koja vodi postupak može odrediti za punomoćnika bilo koju od tih stranaka. Ako je broj stranaka velik ili su iz raznih mjesta, mogu stranke prijaviti, a i sama službena osoba može odrediti više takvih punomoćnika i označiti koju će od stranaka svaki od njih zastupati.

(2) Zajednički punomoćnik za primanje pismena dužan je bez odgode obavijestiti sve stranke o pismenu koje je za njih primio i omogućiti im da pregledaju, prepišu i ovjere pismeno, koje, u pravilu, on treba da čuva.

(3) U pismenu koje se dostavlja punomoćniku za primanje pismena označit će se sve osobe za koje se dostava obavlja.

 

c) Dostava državnim organima, ustanovama i drugim pravnim osobama

 

Članak 91.

 

(1) Dostava državnim organima, ustanovama i drugim pravnim osobama obavlja se predajom pismena službenoj osobi odnosno osobi određenoj za primanje pismena, ako za pojedine slučajeve nije drugačije propisano.

(2) Ako u postupku sudjeluju poslovne jedinice, naselje, grupa osoba i dr. (članak 50. stavak (2)) dostava se obavlja predajom pismena osobi koju su oni odredili (članak 53. stavak(4)).

(3) Ako dostavljač u određenom radnom vremenu ne nađe osobu određenu za primanje pismena, predaju pismena može izvršiti ma kojoj osobi zaposlenoj u tom organu odnosno organizaciji koja se zatekne u njihovim prostorijama.

 

d) Dostava ostalim osobama

 

Članak 92.

 

Osobama i pravnim osobama u inozemstvu, kao i stranim državama, međunarodnim organizacijama i osobama koje uživaju diplomatski imunitet, dostava se obavlja preko organa državne uprave nadležnog za inozemne poslove ako međunarodnim ugovorima nije drugačije određeno. Dostava izvoda iz matičnih knjiga, svjedodžaba, potvrda i drugih pismena izdanih na zahtjev stranke može se obavljati neposredno. Dostava ostalih pismena obavlja se preko odgovarajućih diplomatskih i konzularnih predstavništava u inozemstvu.

Službenim osobama i osobama u suhozemnom, riječnom, pomorskom i zračnom prometu dostava se može obavljati i preko službenih organa odnosno organa drugih pravnih osoba u kojima su zaposlene.

 

Članak 93.

 

Osobama koje su lišene slobode dostava se obavlja preko uprave ustanove u kojoj se nalaze.

 

e) Dostava javnim priopćenjem

 

Članak 94.

 

Ako se radi o većem broju osoba koje organu nisu poznate ili koje se ne mogu odrediti, dostava će se izvršiti putem javnog priopćenja na oglasnoj ploči organa koji je pismeno izdao. Smatra se da je dostava izvršena nakon isteka 15 dana od dana isticanja priopćenja na oglasnoj ploči, ako organ koji je pismeno izdao ne odredi duži rok. Pored objavljivanja na oglasnoj ploči, organ može objaviti priopćenje i u novinama odnosno drugim sredstvima javnog informiranja ili na koji drugi uobičajeni način.

 

f) Odbijanje primitka

 

Članak 95.

 

(1) Ako osoba kojoj je pismeno upućeno odnosno odrasli član njezina domaćinstva odbije bez zakonskog razloga primiti pismeno, ili to učini osoba zaposlena u državnom organu, ustanovi ili drugoj pravnoj osobi ili u odvjetničkom uredu, odnosno ako to učini osoba koju su za primitak pismena odredili naselje, grupa osoba i dr. (članak 50. stavak (2)), dostavljač će pismeno ostaviti u stanu ili prostoriji u kojoj dotična osoba stanuje odnosno gdje je zaposlena, ili će pismeno pribiti na vrata stana ili prostorije.

(2) Kad je dostava izvršena na način predviđen u stavku (1) ovog članka, dostavljač će zabilježiti na dostavnici dan, sat i razlog odbijanja primitka, a mjesto gdje je pismeno ostavio, i time se smatra da je dostava izvršena.

 

g) Promjena stana

 

Članak 96.

 

(1) Kad stranka ili njezin zakonski zastupnik u toku postupka promijene svoje prebivalište ili stan, dužni su o tome odmah obavijestiti organ koji vodi postupak.

(2) Ako oni to ne učine, a dostavljač i pored istraživanja ne može saznati kamo su se odselili, organ će odrediti da se sve daljnje dostave u postupku za tu stranku obavljaju pribijanjem pismena na oglasnoj ploči organa koji vodi postupak.

(3) Dostava se smatra izvršenom nakon isteka osam dana od dan pribijanja pismena na oglasnoj ploči organa koji vodi postupak.

(4) Kad punomoćnik odnosno punomoćnik za primanje pismena u toku postupka promijeni svoje prebivalište ili stan, a ne obavijesti o tome organ koji vodi postupak, dostava će se izvršiti kao da punomoćnik nije ni postavljen.

 

5. Dostavnica

 

Članak 97.

 

(1) Potvrdu o izvršenoj dostavi (dostavnicu) potpisuje primalac i dostavljač. Primalac će na dostavnici sam slovima naznačiti dan primitka.

(2) Ako je primalac nepismen ili se ne može potpisati, dostavljač će na dostavnici naznačiti njegovo ime i dan predaje i stavit će napomenu zašto primalac nije stavio svoj potpis.

(3) Ako primalac odbije potpisati dostavnicu, dostavljač će to zabilježiti na dostavnici i ispisati slovima dan predaje, i time se smatra da je dostava izvršena.

(4) Ako je dostava izvršena kojoj od osoba navedenih u članku 84. ovog zakona, dostavljač će na dostavnici naznačiti osobu kojoj je pismeno predano i odnos te osobe prema osobi kojoj se dostava imala izvršiti.

(5) Ako je dostava izvršena po članku 86. ovog zakona, na dostavnici treba naznačiti dan izvršenja priopćenja te dan predaje pismena jedinici lokalne samouprave odnosno pošti.

 

6. Greške u dostavi

 

Članak 98.

 

(1) Ako pri dostavi bude učinjena greška, smatrat će se da je dostava izvršena onog dana za koji se utvrdi da je osoba kojoj je pismeno namijenjeno stvarno dobila to pismeno.

(2) Ako je dostavnica nestala, dostava se može dokazivati i drugim sredstvima.

 

 

Glava VI.

 

ROKOVI

 

Članak 99.

 

(1) Za poduzimanje pojedinih radnji u postupku mogu biti određeni rokovi.

(2) Ako rokovi nisu određeni zakonom ili drugim propisom, određuje ih, s obzirom na okolnosti slučaja, službena osoba koja vodi postupak.

(3) Rok koji je odredila službena osoba koja vodi postupak, a i rok određen propisima za koji je predviđena mogućnost produženja, može se produžiti na molbu zainteresirane osobe podnesenu prije isteka roka, ako postoje opravdani razlozi za produženje.

 

Članak 100.

 

(1) Rokovi se računaju na dane, mjesece i godine.

(2) Kad je rok određen po danima, dan u koji je dostava ili priopćenje izvršeno, odnosno u koji dan pada događaj od kojeg treba računati trajanje roka, ne uračunava se u rok, već se za početak roka uzima prvi idući dan. Rok koji je određen po mjesecima odnosno po godinama završava se istekom onog dana, mjeseca odnosno godine koji po svojem broju odgovara danu kad je dostava ili priopćenje izvršeno, odnosno danu u koji pada događaj od kojega se računa trajanje roka. Ako nema tog dana u posljednjem mjesecu, rok se svršava posljednjeg dana tog mjeseca.

(3) Svršetak roka može se označiti i stanovitim kalendarskim danom.

 

Članak 101.

 

(1) Početak i tok rokova ne sprečavaju nedjeljni dani i dani državnih praznika.

(2) Ako posljednji dan roka pada u nedjelju ili na dan državnog praznika, ili u neki drugi dan kad organ kod kojega se radnja postupka ima poduzeti ne radi, rok istječe istekom prvoga idućeg radnog dana.

 

Članak 102.

 

(1) Podnesak je podnesen u roku ako je prije nego što rok istekne stigao organu kojem je imao biti predan.

(2) Kad je podnesak upućen poštom preporučeno ili telegrafskim putem, dan predaje pošti smatra se kao dan predaje organu kojem je upućen.

(3) Za osobe koje se nalaze u oružanim snagama dan predaje podneska odgovarajućoj komandi smatra se kao dan predaje organu kojem je upućen.

(4) Za osobe lišene slobode dan predaje podneska upravi ustanove u kojoj se nalaze smatra se kao dan predaje organu kojem je upućen.

(5) Ako je nadležni organ odredio dan kad će se raspravljati o podnesku koji je stranka dužna podnijeti, pa pozvao stranku da podnesak dostavi do određenog dana, organ je dužan uzeti u razmatranje podnesak koji je primljen prije početka raspravljanja.

 

 

Glava VII.

 

POVRAĆAJ U PRIJAŠNJE STANJE

 

Članak 103.

 

(1) Stranci koja je iz opravdanih razloga propustila da u roku izvrši neku radnju postupka, pa je zbog tog propuštanja isključena od obavljanja te radnje, dopustit će se, na njezin prijedlog, povraćaj u prijašnje stanje.

(2) Na prijedlog stranke koja je propustila da u roku preda podnesak, dopustit će joj se povraćaj u prijašnje stanje i kad je ona iz neznanja ili očitom greškom podnesak pravovremeno poslala poštom ili neposredno predala nenadležnom organu.

(3) Povraćaj u prijašnje stanje dopustit će se i u slučaju kad je stranka očitom greškom prekoračila rok, ali je podnesak ipak primljen od nadležnog organa najkasnije za tri dana nakon isteka roka, ako bi stranka zbog zakašnjenja izgubila neko pravo.

 

Članak 104.

 

(1) Stranka je dužna u prijedlogu za povraćaj u prijašnje stanje iznijeti okolnosti zbog kojih je bila spriječena da u roku izvrši propuštenu radnju i da te okolnosti učini barem vjerojatnima (članak 162.).

(2) Prijedlog za povraćaj u prijašnje stanje ne može se temeljiti na okolnosti koju je organ već ranije ocijenio kao nedovoljnu za produženje roka ili odgađanje rasprave.

(3) Ako se povraćaj u prijašnje stanje traži zbog toga što je propušteno da se podnese kakav podnesak, prijedlogu treba priložiti i taj podnesak.

 

Članak 105.

 

(1) Prijedlog za povraćaj u prijašnje stanje podnosi se u roku od osam dana računajući od dana kad je prestao razlog koji je uzrokovao propuštanje, a ako je stranka tek kasnije saznala za propuštanje, onda od dana kad je to saznala.

(2) Nakon isteka tri mjeseca od dana propuštanja ne može se tražiti povraćaj u prijašnje stanje.

(3) Ako se propusti rok za traženje povraćaja, ne može se tražiti povraćaj zbog propuštanja tog roka.

(4) Ako se propusti rok za traženje obnove postupka, ne može se tražiti povraćaj u prijašnje stanje zbog propuštanja ovog roka.

 

Članak 106.

 

(1) Prijedlog za povraćaj u prijašnje stanje podnosi se organu kod kojega je trebalo izvršiti propuštenu radnju.

(2) O prijedlogu odlučuje zaključkom organ kod kojeg je trebalo izvršiti propuštenu radnju.

(3) Nepravovremeno podnesen prijedlog odbacit će se bez daljnjeg postupka.

(4) Ako su činjenice na kojima se prijedlog temelji opće poznate, nadležni organ može odlučiti o prijedlogu bez izjašnjenja protivne stranke.

 

Članak 107.

 

(1) Protiv zaključka kojim se dopušta povraćaj u prijašnje stanje nije dopuštena žalba, osim ako je povraćaj dopušten na prijedlog koji je nepravovremeno podnesen ili je nedopušten (članak 105. stavak (3)).

(2) Protiv zaključka kojim je odbijen prijedlog za povraćaj u prijašnje stanje dopuštena je posebna žalba samo ako je zaključak donio prvostepeni organ.

(3) Žalba nije dopuštena protiv zaključka o prijedlogu za povraćaj u prijašnje stanje koji je donio organ za rješavanje u drugom stupnju o glavnoj stvari.

(4) Protiv zaključka kojim je kao nepravovremen odbačen prijedlog za povraćaj u prijašnje stanje dopuštena je posebna žalba samo kad je zaključak donio prvostepeni organ.

 

Članak 108.

 

(1) Prijedlog za povraćaj u prijašnje stanje ne zaustavlja tok postupka, ali organ nadležan za odlučivanje o prijedlogu može privremeno prekinuti postupak dok zaključak o prijedlogu ne postane konačan.

(2) Kad je povraćaj u prijašnje stanje dopušten, postupak se vraća u ono stanje u kojem se nalazio prije propuštanja, a poništavaju se sva rješenja i zaključci koje je organ donio u vezi s propuštanjem.

 

 

Glava VIII.

 

ODRŽAVANJE REDA

 

Članak 109.

 

(1) Službena osoba koja rukovodi radnjom postupka dužna je brinuti se o održavanju reda pri radu.

(2) U tom cilju službena osoba ovlaštena je da opominje osobe koje smetaju u radu i da određuje što je potrebno da se red održi.

(3) Osobe koje prisustvuju kakvoj radnji postupka ne smiju nositi oružje ili opasno oruđe.

 

Članak 110.

 

(1) Osoba koja i pored opomene ometa rad ili učini nepristojnost pri vršenju radnje postupka, može biti udaljena. Osoba koja sudjeluje u radnji postupka može biti udaljena tek pošto je prethodno bila opomenuta da će biti udaljena i pošto su joj bile predočene pravne posljedice takve mjere. Udaljenje zbog narušavanja reda ili zbog nepristojnosti izriče službena osoba koja rukovodi radnjom postupka.

(2) Ako na temelju odredbe stavka 1. ovog članka bude udaljena stranka koja nema punomoćnika, ili ako bude udaljen punomoćnik čiji vlastodavac nije prisutan, službena osoba koja rukovodi radnjom postupka pozvat će osobu koja se udaljava da postavi svojeg punomoćnika. Ako pozvana osoba to ne učini, službena osoba može odgoditi radnju na trošak osobe koja je odbila postaviti svojeg punomoćnika, a može joj i sama postaviti punomoćnika ako je to potrebno. Takav punomoćnik može zastupati samo u onoj radnji postupka s koje je stranka udaljena.

 

Članak 111.

 

(1) Tko u radnji postupka teže naruši red ili učini krupniju nepristojnost, može se, pored udaljenja, kazniti novčanom kaznom do 5.000 dinara.

(2) Ta kazna ne isključuje krivičnu ili disciplinsku odgovornost.

(3) Kaznom iz stavka (1) ovog članka može biti kažnjena i osoba koja svojim podneskom grubo povrijedi običaje ponašanja prema organu ili službenoj osobi koja vodi postupak.

 

Članak 112.

 

(1) Novčanu kaznu zbog radnji predviđenih u članku 111. stavku (1) ovog zakona izriče službena osoba koja rukovodi radnjom postupka, a zbog radnji predviđenih u članku 111. stavku (3) - organ koji vodi postupak.

(2) Protiv zaključka o kazni može se izjaviti posebna žalba. Žalba protiv zaključka o kazni zbog narušavanja reda ne odgađa izvršenje kazne.

 

 

Glava IX.

 

TROŠKOVI POSTUPKA

 

1. Troškovi organa i stranaka

 

Članak 113.

 

(1) Posebni izdaci u gotovom novcu organa koji vodi postupak, kao što su putni troškovi službenih osoba, izdaci za svjedoke, vještake, tumače, uviđaj, oglase i sl., a koji su nastali provođenjem postupka o nekoj upravnoj stvari, padaju, u pravilu, na teret onoga koji je cijeli postupak izazvao.

(2) Kad osoba koja sudjeluje u postupku uzrokuje svojom krivnjom ili obiješću troškove pojedinih radnji u postupku, dužna je snositi te troškove.

(3) Kad je postupak koji je pokrenut po službenoj dužnosti okončan povoljno za stranku, troškove postupka snosi državni organ koji je postupak pokrenuo.

 

Članak 114.

 

(1) Svaka stranka snosi, u pravilu, sama svoje troškove uzrokovane postupkom, kao što su troškovi dolaženja, danguba, izdaci na takse, za pravno zastupanje i stručno pomaganje.

(2) Kad u postupku sudjeluju dvije stranke ili više stranaka sa suprotnim interesima, stranka koja je izazvala postupak, a na čiju je štetu postupak okončan, dužna je protivnoj stranci naknaditi opravdane troškove koji su ovoj nastali sudjelovanjem u postupku. Ako je u takvu slučaju koja od stranaka djelomično uspjela sa svojim zahtjevom, ona je dužna naknaditi protivnoj stranci troškove razmjerno dijelu svojeg zahtjeva s kojim nije uspjela. Stranka koja je obiješću uzrokovala protivnoj stranci troškove u postupku, dužna je ovoj te troškove naknaditi.

(3) Troškovi za pravno zastupanje naknađuje se samo u slučajevima kad je takvo zastupanje bilo nužno i opravdano.

(4) Zahtjev za naknadu troškova po odredbama st. (2) i (3) ovog članka mora biti sastavljen na vrijeme, tako da organ koji vodi postupak može o njemu odlučiti u rješenju. U protivnom stranka gubi pravo za naknadu troškova. Službena osoba koja vodi postupak dužna je na to upozoriti stranku.

(5) Svaka stranka snosi svoje troškove postupka koji je završen nagodbom, ako u nagodbi nije drugačije određeno.

(6) Troškove stranke i druge osobe u postupku, uzrokovane postupkom pokrenutim po službenoj dužnosti ili u općem interesu, a koje stranka odnosno druga osoba u postupku nije izazvala svojim ponašanjem, snosi organ koji je pokrenuo postupa.

 

Članak 115.

 

Troškove postupka u vezi s izvršenjem snosi izvršenik. Ako se ti troškovi od njega ne mogu naplatiti, snosi ih stranka na čiji je prijedlog izvršenje provedeno.

 

Članak 116.

 

Ako se postupak pokreće na zahtjev stranke, sa sigurnošću se može predvidjeti da će izazvati posebne izdatke u gotovom novcu (u vezi s uviđajem, vještačenjem, dolaskom svjedoka i sl.), organ koji vodi postupak može zaključkom odrediti da stranka unaprijed položi potreban iznos za pokriće tih troškova. Ako stranka ne položi taj iznos u određenom roku, organ može odustati od izvođenja tih dokaza ili obustaviti postupak, osim ako produženje postupka zahtijeva javni interes.

 

Članak 117.

 

(1) U rješenju kojim se postupak završava organ koji donosi rješenje određuje tko snosi troškove postupka, njihov iznos i kome se i u kojem roku imaju isplatiti.

(2) U rješenju se mora posebno navesti da li će onaj tko snosi troškove imati da naknadi troškove drugoj stranci (članak 114. st. st. (2) i (3)).

(3) Ako troškove postupka snosi više osoba, troškovi će se između njih razdijeliti na jednake dijelove odnosno u odgovarajućem razmjeru.

(4) Ako organ u rješenju ne odluči o troškovima, navest će da će o troškovima donijeti poseban zaključak.

 

Članak 118.

 

(1) Svjedoci, vještaci, tumači i službene osobe imaju pravo na naknadu troškova putovanja, izdataka izazvanih bavljenjem u mjestu, a ako im zarada za to vrijeme ne pripada, imaju pravo još i na naknadu izgubljene zarade.

Pored naknade, vještaci i tumači imaju pravo i na posebnu nagradu.

(2) Zahtjev za naknadu odnosno nagradu dužni su svjedoci, vještaci i tumači postaviti prigodom saslušanja, tumačenja odnosno davanja vještačkog mišljenja. U protivnom, gube to pravo. Službena osoba koja vodi postupak dužna je na to upozoriti svjedoka, vještaka ili tumača.

(3) Iznos naknada utvrđuje posebnim zaključkom organ koji je vodio postupak, određujući tko ih je dužan platiti i u kojem roku. Protiv tog zaključka dopuštena je posebna žalba. Taj zaključak predstavlja osnovu za izvršenje.

 

Članak 119.

 

(1) Naknada troškova, izdataka i izgubljene zarade svjedocima, vještacima i tumačima, odnosno posebne nagrade vještacima i tumačima, način naplate i isplate tih naknada i nagrada te oslobađanje od plaćanja troškova regulirat će se posebnim propisima.

(2) U pogledu naknade službenim osobama važe propisi koji se odnose na te osobe.

 

2. Oslobađanje od plaćanja troškova

 

Članak 120.

 

(1) Organ koji vodi postupak može osloboditi stranku od snošenja troškova u cijelosti ili djelomično, ako nađe da ona ne može podnijeti troškove bez štete za nužno uzdržavanje svoje i svoje obitelji. Organ donosi zaključak o tome na prijedlog stranke, na temelju uvjerenja o njezinom imovnom stanju koje je izdao nadležni općinski organ uprave.

(2) Oslobađanje od snošenja troškova odnosi se na oslobođenje od taksa, izdataka organa koji vodi postupak, kao što su putni troškovi službenih osoba, izdaci za svjedoke, vještake, tumače, uviđaj, oglase i sl., a i na oslobođenje od polaganja osiguranja za troškove.

(3) Strani državljani oslobodit će se od snošenja troškova samo uz uvjet uzajamnosti. U slučaju sumnje o postojanju uzajamnosti, objašnjenje daje organ uprave nadležan za inozemne poslove. Za traženje objašnjenja važi odredba članka 41. stavka (4) ovog zakona.

 

Članak 121.

 

Organ koji vodi postupak može u toku postupka ukinuti zaključak o oslobađanju od snošenja troškova ako utvrdi da više ne postoje razlozi zbog kojih je stranka bila oslobođena snošenja troškova.

 

Članak 122.

 

Protiv zaključka kojim se odbija zahtjev stranke za oslobađanje od snošenja troškova te protiv zaključka iz članka 121. ovog zakona stranka može izjaviti posebnu žalbu.

 

 

DRUGI DIO

 

PRVOSTEPENI POSTUPAK

 

Glava X.

 

POKRETANJE POSTUPKA I ZAHTJEVI STRANAKA

 

1. Pokretanje postupka

 

Članak 123.

 

Upravni postupak pokreće nadležni organ po službenoj dužnosti ili u povodu zahtjeva stranke.

 

Članak 124.

 

(1) Nadležni organ pokrenut će postupak po službenoj dužnosti kad to određuje zakon ili na zakonu utemeljen propis i kad utvrdi ili sazna da, s obzirom na postojeće činjenično stanje, treba radi zaštite javnog interesa pokrenuti upravni postupak.

(2) Pri pokretanju upravnog postupka po službenoj dužnosti nadležni organ uzima u obzir i eventualne predstavke građana i organizacija i upozorenje organa.

 

Članak 125.

 

(1) Upravni postupak je pokrenut čim je nadležni organ izvršio ma koju radnju u cilju vođenja postupka.

(2) Ako nadležni organ u povodu stavljenog zahtjeva stranke nađe da po važećim propisima nema uvjeta za pokretanje postupka, donijet će o tome zaključak, protiv kojeg je dopuštena posebna žalba.

 

Članak 126.

 

U stvarima u kojima je po zakonu ili prirodi stvari za pokretanje i vođenje upravnog postupka potreban zahtjev stranke nadležni organ može pokrenuti i voditi postupak samo ako postoji takav zahtjev.

 

2. Spajanje stvari u jedan postupak

 

Članak 127.

 

(1) Ako se prava i obveze stranaka temelje na istome ili sličnome činjeničnom stanju i na istoj pravnoj osnovi, i ako je organ koji vodi postupak u pogledu svih predmeta stvarno nadležan, može se pokrenuti i voditi jedan postupak i onda kad se radi o pravima i obvezama više stranaka.

(2) Uz iste uvjete jedna stranka ili više stranaka mogu u jednom postupku ostvarivati i više različitih zahtjeva.

(3) O vođenju jednog postupka u ovakvim slučajevima nadležni organi donijet će poseban zaključak protiv kojega se može izjaviti žalba, osim ako je zaključak donio drugostepeni organ.

 

Članak 128.

 

Nadležni organ može putem javnog priopćenja pokrenuti upravni postupak prema većem broju osoba koje organu nisu poznati ili se ne mogu odrediti, a koje u postupku mogu imati položaj stranaka, ako se radi o bitno istom zahtjevu prema svima njima.

 

Članak 129.

 

(1) Kad se u smislu članka 127. ovog zakona vodi jedan postupak, ili kad je postupak pokrenut putem javnog priopćenja u smislu članka 128., svaka stranka nastupa u postupku samostalno.

(2) U zaključcima kojima se u takvu postupku poduzimaju izvjesne mjere prema strankama, mora se odrediti koja se od tih mjera odnosi na koju od stranaka, osim ako se radi o strankama koje u postupku zajednički sudjeluju s istovjetnim zahtjevima, ili ako zakonom nije drugačije propisano.

 

3. Izmjena zahtjeva

 

Članak 130.

 

(1) Pošto je postupak pokrenut, stranka može do donošenja rješenja u prvom stepenu proširiti stavljeni zahtjev, ili umjesto prijašnjeg zahtjeva staviti drugi, bez obzira da li se prošireni ili izmijenjeni zahtjev temelji na istoj pravnoj osnovi, uz uvjet da se takav zahtjev temelji na bitno istome činjeničnom stanju.

(2) Ako organ koji vodi postupak ne dopusti proširenje ili izmjenu zahtjeva, donijet će o tome zaključak. Protiv takva zaključka dopuštena je posebna žalba.

 

4. Odustanak od zahtjeva

 

Članak 131.

 

(1) Stranka može odustati od svojeg zahtjeva u toku cijelog postupka.

(2) Kad je postupak pokrenut u povodu zahtjeva stranke, a stranka odustane od svojeg zahtjeva, organ koji vodi postupak donijet će zaključak kojim se postupak obustavlja. O tome će biti obaviještena protivna stranka, ako je ima.

(3) Ako je daljnje vođenje postupka potrebno u javnom interesu, ili ako to zahtijeva protivna stranka, nadležni organ produžit će vođenje postupka.

(4) Kad je postupak pokrenut po službenoj dužnosti, organ može obustaviti postupak. Ako je postupak u istoj stvari mogao biti pokrenut i na zahtjev stranke, postupak će se nastaviti ako stranka to zahtijeva.

(5) Protiv zaključka kojim se obustavlja postupak dopuštena je posebna žalba.

 

Članak 132.

 

(1) stranka odustaje od svojeg zahtjeva izjavom koju daje organu koji vodi postupak. Dok organ koji vodi postupak ne donese zaključak o obustavi postupka i ne dostavi ga stranci, stranka može opozvati svoj odustanak od zahtjeva.

(2) Pojedina radnja ili propuštanje stranke može se smatrati njezinim odustankom od zahtjeva samo kad je to zakonom određeno.

(3) Ako je stranka odustala od svojeg zahtjeva nakon donošenja prvostepenog rješenja, a prije isteka roka za žalbu, zaključak o obustavi postupka poništava se prvostepeno rješenje ako je njime zahtjev stranke bio pozitivno ili djelomično pozitivno riješen. Ako je stranka odustala od svojeg zahtjeva nakon izjavljene žalbe, a prije nego što joj je dostavljeno rješenje doneseno u povodu žalbe, zaključkom o obustavi postupka poništava se prvostepeno rješenje kojim je zahtjev stranke bio usvojen, bilo u cijelosti bilo djelomično, ako je stranka u cijelosti odustala od svojeg zahtjeva.

 

Članak 133.

 

Stranka koja je odustala od zahtjeva dužna je snositi sve troškove koji su nastali do obustavljanja postupka, osim ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

 

5. Nagodba

 

Članak 134.

 

(1) Ako u postupku sudjeluju dvije stranke ili više stranaka sa suprotnim zahtjevima, službena osoba koja vodi postupak nastojat će u toku cijelog postupka da se stranke nagode, potpuno ili barem u pojedinim spornim točkama.

(2) Nagodba mora biti uvijek jasna i određena i ne smije biti na štetu javnog interesa, javnog morala ili pravnog interesa trećih osoba. Službena osoba koja vodi postupak mora na to paziti po službenoj dužnosti. Ako se utvrdi da bi nagodba bila na štetu javnog interesa, javnog morala ili pravnog interesa trećih osoba, organ koji vodi postupak neće prihvatiti da se zaključi nagodba, i o tome će donijeti poseban zaključak.

(3) Nagodba se upisuje u zapisnik. Nagodba je zaključena kad stranke nakon pročitanog zapisnika o nagodbi potpišu zapisnik. Ovjeren prijepis zapisnika predat će se strankama ako ga traže.

(4) Nagodba ima snagu izvršnog rješenja donesenog u upravnom postupku.

(5) Organ pred kojim je zaključena nagodba donijet će zaključak kojim će prema potrebi postupak obustaviti u cijelosti ili djelomično.

(6) Ako zaključak o obustavljanju odnosno o nastavljanju postupka nije u skladu sa zaključenom nagodbom, protiv zaključka je dopuštena posebna žalba.

 

 

Glava XI.

 

POSTUPAK DO DONOŠENJA RJEŠENJA

 

A. Opća načela

 

1. Zajedničke odredbe

 

Članak 135.

 

(1) Prije donošenja rješenja imaju se utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su značajne za rješenje i strankama omogućiti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese.

(2) To se može izvršiti u skraćenom postupku ili u posebnom ispitnom postupku.

 

Članak 136.

 

(1) Službena osoba koja vodi postupak može u toku cijelog postupka upotpunjavati činjenično stanje i izvoditi dokaze i o onim činjenicama koje ranije u postupku nisu bile iznesene ili još nisu utvrđene.

(2) Službena osoba koja vodi postupak naredit će po službenoj dužnosti izvođenje svakog dokaza ako nađe da je to potrebno radi razjašnjenja stvari.

(3) Službena osoba koja vodi postupak pribavit će po službenoj dužnosti podatke o činjenicama o kojima službenu evidenciju vodi organ nadležan za rješavanje. Na isti način postupit će službena osoba u pogledu činjenica o kojima službenu evidenciju vodi drugi državni organ odnosno ustanova ili druga pravna osoba.

 

Članak 137.

 

(1) Činjenično stanje na kojem temelji svoj zahtjev stranka je dužna iznijeti točno, istinito i određeno.

(2) Ako se ne radi o činjenicama koje su općepoznate, stranka je dužna za svoje navode ponuditi dokaze i po mogućnosti ih podnijeti. Ako sama stranka tako ne postupi, službena osoba koja vodi postupak pozvat će je da to učini. Od stranke se neće tražiti da pribavi i podnese dokaze koji brže i lakše može pribaviti organ koji vodi postupak, niti da podnosi takva uvjerenja koja organi nisu dužni izdavati po članku 171. odnosno 172. ovog zakona.

(3) Ako stranka nije u naknadno određenom roku podnijela dokaze, organ ne može zbog toga odbaciti zahtjev kao da nije podnesen (članak 68. stavak (2)), nego je dužan nastaviti postupak i, u skladu s pravilima postupka i prema materijalnom propisu, riješiti upravnu stvar.

 

Članak 138.

 

(1) Stranka daje svoju izjavu, u pravilu, usmeno, a može je dati i pismeno.

(2) Kad se radi o složenoj stvari ili kad su potrebna opširnija stručna objašnjenja, službena osoba koja vodi postupak može naložiti stranci da podnese pismenu izjavu, određujući joj dovoljan rok za to. U takvu slučaju i stranka ima pravo tražiti da joj se dopusti davanje pismene izjave.

(3) Ako je stranci naloženo ili dopušteno da podnese pismenu izjavu, ne može joj se zbog toga oduzeti pravo da svoju izjavu dade i usmeno.

 

Članak 139.

 

Ako se u toku postupka pojavi osoba koja do tada nije sudjelovala u postupku kao stranka, pa zahtijeva da sudjeluje u postupku kao stranka, službena osoba koja vodi postupak ispitat će njezino pravo da bude stranka i o tome donijeti zaključak. Protiv zaključka kojim se ne priznaje to svojstvo dopuštena je posebna žalba.

 

Članak 140.

 

Službena osoba koja vodi postupak dužna je po potrebi upozoriti stranku na njezina prava u postupku i da joj ukazuje na pravne posljedice njezinih radnji ili propuštanja u postupku.

 

2. Skraćeni postupak

 

Članak 141.

 

(1) Organ može po skraćenom postupku riješiti stvar neposredno:

1) ako je stranka u svojem zahtjevu navela činjenice ili podnijela dokaze na podlozi kojih se može utvrditi stanje stvari, ili ako se to stanje može utvrditi na podlozi općepoznatih činjenica ili činjenica koje su organu poznate;

2) ako se stanje stvari može utvrditi na podlozi službenih podataka kojima organ raspolaže, a nije potrebno posebno saslušanje stranke radi zaštite njezinih prava odnosno pravnih interesa;

3) u slučaju kad je propisom predviđeno da se stvar može riješiti na podlozi činjenica ili okolnosti koje nisu potpuno dokazane ili se dokazima samo posredno utvrđuju, pa su činjenice ili okolnosti učinjene vjerojatnima, a iz svih okolnosti proizlazi da se zahtjevu stranke ima udovoljiti;

4) kad se radi o poduzimanju u javnom interesu hitnih mjera koje se ne mogu odgoditi, a činjenice na kojima rješenje treba da bude utemeljeno utvrđene su ili barem učinjene vjerojatnima.

(2) Rješenja iz toč. 1) i 2) stavka (1) ovog članka mogu se izrađivati elektroničkim računalima.

 

Poseban ispitni postupak

 

Članak 142.

 

(1) Poseban ispitni postupak provodi se kad je to potrebno radi utvrđivanja činjenica i okolnosti koje su značajne za razrješenje stvari ili radi davanja strankama mogućnosti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese.

(2) Tok ispitnog postupka određuje, prema okolnostima pojedinog slučaja, službena osoba koja vodi postupak, držeći se odredaba ovog zakona i propisa koji se odnose na stvar o kojoj se radi.

(3) U ovim granicama službena osoba koja vodi postupak osobito određuje koje se radnje u postupku imaju izvršiti i izdaje naređenje za njihovo izvršenje, određuje red kojim će se pojedine radnje obavljati i rokove u kojim će se izvršiti ako oni nisu propisani zakonom, određuje usmene rasprave i saslušanja, a i sve što je potrebno za njihovo održavanje, odlučuje koji se dokazi imaju izvesti i kojim dokaznim sredstvima te odlučuje o svim prijedlozima i izjavama.

(4) Službena osoba koja vodi postupak odlučuje da li će raspravljanje i dokazivanje obavljati odvojeno o pojedinim spornim pitanjima ili zajedno za cijeli predmet.

 

Članak 143.

 

(1) Stranka ima pravo sudjelovati u ispitnom postupku i, radi ostvarenja cilja postupka, davati potrebne podatke i braniti svoja prava i zakonom zaštićene interese.

(2) Stranka može iznositi činjenice koje mogu biti od utjecaja za rješenje stvari i pobijati točnost navoda koji se ne slažu s njezinim navodima. Ona ima pravo sve do donošenja rješenja dopunjavati i objašnjavati svoja tvrđenja, a ako to čini nakon održane usmene rasprave, dužna je opravdati zbog čega to nije učinila na raspravi.

(3) Službena osoba koja vodi postupak dužna je pružiti mogućnosti stranci da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o prijedlozima i ponuđenim dokazima, da sudjeluje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama, svjedocima i vještacima preko službene osobe koja vodi postupak, a s njezinom dozvolom i neposredno, te da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni. Nadležni organ neće donijeti rješenje prije nego se stranci pruži mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima treba da se temelji rješenje, a o kojima stranci nije bila dana mogućnost da se izjasni.

 

4. Prethodno pitanje

 

Članak 144.

 

(1) Ako organ koji vodi postupak naiđe na pitanje bez čijeg se rješenja ne može riješiti sama stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješenje nadležan sud ili koji drugi organ (prethodno pitanje), on može uz uvjete iz ovog zakona sam raspraviti to pitanje, ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi. O prekidu postupka donosi se zaključak protiv kojeg je dopuštena posebna žalba, osim ako je zaključak donio drugostepeni organ.

(2) Ako je organ raspravio prethodno pitanje, rješenje takva pitanja ima pravni učinak samo u stvari u kojoj je to pitanje riješeno.

(3) U pitanju postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca organ koji vodi postupak vezan je pravomoćnom presudom kaznenog suda kojim se optuženik proglašava krivim.

 

Članak 145.

 

(1) Organ koji vodi postupak mora prekinuti postupak kad se prethodno pitanje odnosi na postojanje kaznenog djela, na postojanje braka, na utvrđivanje očinstva, ili kad je to zakonom određeno.

(2) Kad se prethodno pitanje odnosi na kazneno djelo, a nema mogućnosti za kazneno gonjenje organ koji vodi postupak raspravit će i to pitanje.

 

Članak 146.

 

(1) U slučaju kad se zbog prethodnog pitanja ne mora prekinuti postupak po članku 145. ovog zakona, organ koji vodi postupak može sam uzeti u raspravljanje prethodno pitanje i raspraviti ga kao sastavni dio stvari, i na toj osnovi riješiti samu stvar.

 

Članak 147.

 

(1) Ako organ koji vodi upravni postupak ne uzme prethodno pitanje u raspravljanje u smislu članka 146. ovog zakona, a postupak za rješenje prethodnog pitanja koji se može voditi samo po službenoj dužnosti još nije pokrenut kod nadležnog organa, on će tražiti da nadležni organ pokrene postupak o tom pitanju.

(2) U stvari u kojoj se postupak za rješenje prethodnog pitanja pokreće u povodu zahtjeva stranke, organ koji vodi upravni postupak može zaključkom naložiti jednoj od stranaka da u cilju rješenja prethodnog pitanja traži od nadležnog organa pokretanje postupka, određujući joj rok u kojem je dužna to učiniti, te da mu o podnesenom traženju podnese dokaz. Pri tome će organ koji vodi upravni postupak upozoriti stranku na posljedice propuštanja. Rok za traženje pokretanja postupka za rješenje prethodnog pitanja počinje teći od dana konačnosti zaključka.

(3) Ako stranka ne podnese u određenom roku dokaz da je od nadležnog organa tražila pokretanje postupka o prethodnom pitanju, smatrat će se da je stranka koja je postavila zahtjev odustala od njega, a organ koji vodi upravni postupak obustavit će postupak. Ako to nije učinila protivna stranka organ će nastaviti postupak i sam će raspraviti prethodno pitanje.

(4) Protiv zaključka donesenog po stavku (2) ovog članka dopuštena je posebna žalba.

 

Članak 148.

 

(1) Postupak prekinut zbog rješavanja prethodnog pitanja kod nadležnog organa nastavit će se pošto rješenje doneseno o tom pitanju postane konačno.

(2) Postupak se može nastaviti po službenoj dužnosti i u slučaju kad se ocijeni da više nema razloga da se čeka na konačno rješenje prethodnog pitanja kod nadležnog organa, osim u slučaju iz stavka 1. članka 145. ovog zakona.

 

5. Usmena rasprava

 

Članak 149.

 

Službena osoba koja vodi postupak određuje, na svoju inicijativu ili na prijedlog stranke, usmenu raspravu u svakom slučaju kad je to korisno za razrješenje stvari, a moraju je odrediti:

1) u stvarima u kojima sudjeluju dvije stranke ili više stranaka s protivnim interesima, ili

2) kad se ima izvršiti uviđaj ili saslušanje svjedoka ili vještaka.

 

Članak 150.

 

(1) Usmena rasprava je javna.

(2) Službena osoba koja vodi postupak može isključiti javnost za cijelu usmenu raspravu ili samo za jedan njezin dio:

1) ako to zahtijevaju razlozi morala ili javne sigurnosti;

2) ako postoji ozbiljna i neposredna opasnost ometanja usmene rasprave;

3) ako treba da se raspravlja o odnosima u nekoj obitelji;

4) ako treba da se raspravlja o okolnosti koje predstavljaju službenu, poslovnu, profesionalnu, znanstvenu ili umjetničku tajnu.

(3) Prijedlog za isključenje javnosti može staviti i zainteresirana osoba.

(4) O isključenju javnosti donosi se zaključak koji mora biti obrazložen i javno objavljen.

(5) Pri priopćavanju rješenja javnost se ne može isključiti.

 

Članak 151.

 

(1) Isključenje javnosti ne odnosi se na stranke, njihove punomoćnike i stručne pomagače.

(2) Službena osoba koja vodi postupak može dopustiti da usmenoj raspravi s koje je javnost isključena prisustvuju pojedine službene osobe, znanstveni i javni radnici, ako je to od interesa za njihovu službu odnosno znanstveni rad. Službena osoba koja vodi postupak upozorit će te osobe da su dužne čuvati kao tajnu ono što budu na raspravi saznale.

 

Članak 152.

 

(1) Organ koji vodi postupak dužan je poduzimati sve što je potrebno da se usmena rasprava obavi bez odugovlačenja i po mogućnosti bez prekidanja i odgađanja.

(2) Osobama koje se pozivaju na usmenu raspravu mora se ostaviti dovoljno vremena da se pripreme za raspravu i da na nju dođu na vrijeme i bez izvanrednih troškova. Pozvanim osobama ostavit će se, u pravilu, osam dana od dostave poziva do dana rasprave.

 

Članak 153.

 

Kad je za raspravljanje na usmenoj raspravi potrebno poznavanje planova, spisa ili drugih predmeta, te predmete treba staviti na uvid pozvanim osobama istovremeno s određivanjem rasprave, a u pozivu za raspravu naznačiti vrijeme i mjesto kad i gdje se oni mogu razgledati.

 

Članak 154.

 

 

(1) Organ koji vodi postupak dužan je i javno objaviti određivanje usmene rasprave: kad postoji opasnost da se pojedinačni pozivi neće moći na vrijeme dostaviti, kad postoji vjerojatnost da ima zainteresiranih osoba koje se još nisu pojavile kao stranke, ili kad to nalažu drugi slični razlozi.

(2) Javna objava usmene rasprave treba da sadrži sve podatke koji moraju biti navedeni u pojedinačnom pozivu te poziv da na raspravu dođe svako tko smatra da se stvar tiče njegovih pravno zaštićenih interesa. Ta se objava priopćuje na način propisan u članku 94. ovog zakona.

 

Članak 155.

 

Usmena rasprava održat će se, u pravilu, u sjedištu organa koji vodi postupak. Ako je potreban uviđaj u mjestu izvan sjedišta tog organa, usmena rasprava može se održati na mjestu uviđaja. Organ koji vodi postupak može odrediti za usmenu raspravu i drugo mjesto kad je to potrebno zbog znatnog smanjenja troškova i zbog temeljnijega, bržega ili jednostavnijeg raspravljanja stvari.

 

Članak 156.

 

(1) Službena osoba koja vodi postupak dužna je na početku usmene rasprave utvrditi koje su od pozvanih osoba prisutne, a u pogledu odsutnih provjeriti jesu li im pozivi pravilno dostavljeni.

(2) Ako neka od stranaka koja još nije saslušana nije došla na raspravu, a nije utvrđeno da joj je poziv pravilno dostavljen, službena osoba koja vodi postupak odgodit će javnu raspravu, osim u slučaju kad je usmena rasprava na vrijeme objavljena javnom objavom.

(3) Ako na usmenu raspravu ne dođe stranka po čijem je zahtjevu postupak pokrenut, mada je uredno pozvana, a iz cjelokupnog stanja stvari može se pretpostaviti da je stranka prijedlog povukla, organ koji vodi postupak obustavit će postupak. Protiv zaključka o tome dopuštena je posebna žalba. Ako se ne može pretpostaviti da je stranka povukla prijedlog, ili ako bi se postupak u javnom interesu morao nastaviti po službenoj dužnosti, službena osoba će, prema okolnostima slučaja, provesti raspravu bez te osobe, ili će je odgoditi.

(4) Ako stranka protiv koje je pokrenut postupak neopravdano izostane mada je uredno pozvana, službena osoba koja vodi postupak može provesti raspravu i bez nje, a može na njezin trošak i odgoditi usmenu raspravu, ako je to potrebno radi pravilnog rješenja stvari.

 

Članak 157.

 

(1) Ako prisutna stranka, i pored upozorenja na posljedice, ne stavi u toku same rasprave primjedbu na rad koji se na raspravi obavlja, smatrat će se da nema primjedbe. Ako ta stranka kasnije stavi primjedbu na rad obavljen na raspravi, organ koji rješava o stvari cijenit će i tu primjedbu, ako ona može imati utjecaja na rješavanje stvari, i ako nije dana nakon rasprave u cilju odugovlačenja postupka.

(2) Ako stranka koja je pozvana javnim priopćenjem poziva nije došla na raspravu, a primjedbe na rad obavljen na raspravi stavi nakon rasprave, te će se primjedbe uzeti u obzir uz uvjet iz stavka 1. ovog članka.

 

Članak 158.

 

(1) Na usmenoj raspravi treba da se raspravi i utvrdi ono što je predmet ispitnog postupka.

(2) Ako se predmet ne može raspraviti na jednoj raspravi, službena osoba koja vodi postupak prekinut će raspravu i zakazati što prije njezin nastavak. Za taj nastavak službena osoba poduzet će sve mjere koje su propisane za određivanje usmene rasprave, a prisutnim osobama može usmeno priopćiti te mjere, a i vrijeme i mjesto nastavka rasprave. Prilikom nastavka usmene rasprave službena osoba koja vodi postupak iznijet će u glavnim crtama tok dosadašnje rasprave.

(3) Za izvođenje pismenih dokaza koji se naknadno podnesu ne mora se ponovno određivati usmena rasprava, ali će se stranci dati mogućnost da se o izvedenim dokazima izjasni.

 

B. Dokazivanje

 

1. Opće odredbe

 

Članak 159.

 

(1) Činjenice na podlozi kojih se donosi rješenje utvrđuju se dokazima.

(2) Kao dokazno sredstvo upotrijebit će se sve što je podesno za utvrđivanje stanja stvari i što odgovara pojedinom slučaju, kao što su isprave odnosno mikrofilmske kopije isprava ili reprodukcije tih kopija, svjedoci, izjava stranke, vještaci, uviđaj.

 

Članak 160.

 

(1) Da li neku činjenicu treba dokazivati ili ne, odlučuje službena osoba koja vodi postupak, prema tome da li ta činjenica može imati utjecaja na rješavanje stvari. Dokazi se u pravilu izvode pošto se utvrdi što je u činjeničnom pogledu sporno ili što treba dokazivati.

(2) Ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate.

(3) Isto tako, ne treba dokazivati činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja, ali je dopušteno dokazivati nepostojanje tih činjenica, ako zakonom nije drugačije određeno.

 

Članak 161.

 

Ako je dokazivanje pred organom koji vodi postupak neizvodljivo, skopčano s nerazmjernim troškovima ili s velikim gubitkom vremena, dokazivanje ili pojedini dokazi mogu se izvoditi pred zamoljenim organom.

 

Članak 162.

 

(1) Kad je propisom predviđeno da se stvar može riješiti na podlozi činjenica ili okolnosti koje nisu potpuno dokazane ili se dokazima samo posredno utvrđuju (činjenice i okolnosti koje su učinjene vjerojatnima), izvođenje dokaza u tom cilju nije vezano za odredbe ovog zakona o izvođenju dokaza.

 

Članak 163.

 

(1) Ako organu koji rješava o stvari nije poznato pravo koje važi u stranoj državi, može se obavijestiti o tome kod organa uprave nadležnog za poslove pravosuđa.

(2) Organ koji rješava stvari može od stranke zatražiti da podnese javnu ispravu izdanu od nadležnog inozemnog organa kojom se potvrđuje koje pravo važi u stranoj državi. Dopušteno je dokazivanje stranog prava protivno takvoj javnoj ispravi, ako međunarodnim ugovorom nije drugačije predviđeno.

 

2. Isprave

 

Članak 164.

 

(1) Isprava što ju je u propisanom obliku izdao državni organ u granicama svoje nadležnosti, a koja može biti prilagođena elektroničkoj obradi podataka, a i isprava koju je u takvu obliku izdala ustanova ili druga pravna osoba s javnim ovlastima (javna isprava ), dokazuje ono što se u njoj potvrđuje ili određuje.

(2) U postupku dokazivanja mikrofilmska kopija isprave odnosno reprodukcija te kopije izjednačava se s ispravom iz stavka (1) ovog članka ako je takvu mikrifilmsku kopiju odnosno reprodukciju te kopije izdao državni organ u granicama svoje nadležnosti odnosno ustanova ili druga pravna osoba u poslovima što ih obavljaju na temelju javnih ovlasti.

(3) Dopušteno je dokazivati da su u takvoj ispravi odnosno mikrofilmskoj kopiji isprave ili reprodukcije te kopije činjenice neistinito potvrđene, ili da je sama isprava odnosno mikrofilmska kopija isprave ili reprodukcija te kopije neispravno sastavljena.

(4) Dopušteno je dokazivati da mikrofilmska kopija odnosno reprodukcija te kopije nije vjerna izvorniku.

 

Članak 165.

 

Ako je na ispravi nešto precrtano, ostrugano, ili inače izbrisano, umetnuto, ili ako na ispravi postoje kakvi drugi vanjski nedostaci, službena osoba koja vodi postupak ocijenit će prema svim okolnostima da li je time i u kojoj mjeri umanjena dokazna vrijednost isprave, ili je isprava potpuno izgubila dokaznu vrijednost za rješavanje stvari u kojoj se vodi postupak.

 

Članak 166.

 

(1) Isprave koje služe kao dokaz podnose stranke ili ih pribavlja organ koji vodi postupak. Stranka podnosi ispravu u izvorniku, mikrofilmskoj kopiji isprave ili reprodukciji te kopije ili u ovjerenom prijepisu, a može je podnijeti i u prostom prijepisu. kad stranka podnese ispravu u ovjerenom prijepisu, službena osoba koja vodi postupak može tražiti da stranka pokaže izvornu ispravu, a kad podnese ispravu u prostom prijepisu, službena osoba utvrditi će je li prosti prijepis vjeran izvorniku. Mikrofilmska kopija isprave ili reprodukcija te kopije, koju je na propisan način izdao državni organ u granicama svoje nadležnosti ili ustanova ili druga pravna osoba u poslovima što ih obavlja na temelju javnih ovlasti, ima u upravnom postupku dokaznu vrijednost izvornika isprave, u smislu članka 164. stavka (1) ovog zakona, za rješavanje stvari o kojoj se vodi postupak.

(2) Ako su neke činjenice ili okolnosti od organa koji je za to nadležan već utvrđene, ili posvjedočene u javnoj raspravi (kao osobna karta, izvod iz matične knjige), organ koji vodi postupak uzet će te činjenice i okolnosti za dokazane. Kad je u pitanju stjecanje ili gubljenje prava, a postoji vjerojatnost da su se te činjenice i okolnosti naknadno izmijenile, ili ih na temelju posebnih propisa treba posebno dokazati službena osoba tražit će da stranka podnese posebne dokaze o tim činjenicama i okolnostima, ili će ih organ sam pribaviti.

 

Članak 167.

 

(1)Službena osoba koja vodi postupak može pozvati stranku koja se poziva na kakvu ispravu da je podnese, ako njome raspolaže ili ako je može pribaviti.

(2) Ako se isprava nalazi kod protivne stranke, a ona neće dobrovoljno da je podnese ili pokaže, službena osoba koja vodi postupak pozvat će tu stranku da podnese ili pokaže ispravu na raspravi, da bi se druge stranke mogle o njoj izjasniti.

(3) Ako stranka koja je pozvana da podnese odnosno pokaže ispravu ne postupi po pozivu, organ koji vodi postupak cijenit će, s obzirom na sve okolnosti slučaja, od kakva je to utjecaja za rješavanja stvari.

 

Članak 168.

 

Ako se isprava koja se ima upotrijebiti kao dokaz u postupku nalazi kod državnog organa, ustanove ili druge pravne osobe koja ima javne ovlasti za rješavanje u upravnim stvarima, a stranka koja se pozvala na tu ispravu nije uspjela da je pribavi, organ koji vodi postupak pribavit će tu ispravu po službenoj dužnosti.

 

Članak 169.

 

(1) Ako se isprava nalazi kod treće osobe, a ona neće dobrovoljno da je pokaže, organ koji vodi postupak pozvat će zaključkom tu osobu da pokaže ispravu na raspravi, da bi se stranke mogle o njoj izjasniti.

(2) Treća osoba može uskratiti pokazivanje isprave iz istih razloga kao i svjedočenje.

(3) Protiv treće osobe koja bez opravdanog razloga odbije pokazati ispravu postupit će kao protiv onoga koji odbije svjedočiti.

(4) Protiv zaključka kojim joj se naređuje pokazivanje isprave, a i protiv zaključka o kazni zbog nepokazivanja isprave, treća osoba ima pravo žalbe koja odgađa izvršenje zaključka.

(5) Stranka koja se poziva na ispravu koja se nalazi kod treće osobe dužna je naknaditi troškove koje je ta osoba imala u vezi s pokazivanjem isprave.

 

Članak 170.

 

(1) U skladu s Ustavom, zakonima i drugim propisima, stranka ima pravo podnositi isprave na jeziku naroda odnosno manjina kojima pripada.

(2) Isprave koje su izdane na stranom jeziku podnose se u ovjerenom prijevodu ako je to potrebno.

(3) Isprave izdane od inozemnih organa koje u mjestu gdje su izdane važe kao javne isprave, imaju, pod uvjetom uzajamnosti, istu dokaznu snagu kao i domaće javne isprave, ako su propisno ovjerene.

 

Uvjerenja

 

Članak 171.

 

(1) Državni organi izdaju uvjerenja odnosno druge isprave (certifikate, potvrde i dr.) o činjenicama o kojima vode službenu evidenciju.

(2) Uz uvjete iz stavka (1) ovog članka ustanove i druge pravne osobe izdaju uvjerenja odnosno druge isprave o činjenicama u vezi s poslovima koje obavljaju na temelju javnih ovlasti.

(3) Uvjerenja i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija moraju se izdavati u skladu s podacima službene evidencije. Takva uvjerenja odnosno druge isprave imaju značenje javne isprave.

(4) Pod službenom evidencijom razumijeva se evidencija koja je ustanovljena propisom odnosno općim aktom ustanove ili druge pravne osobe kojoj su povjerene javne ovlasti.

(5) uvjerenje i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija izdaju se stranci na usmeni zahtjev, u pravilu, istog dana kad je stranka zatražila izdavanje uvjerenja odnosno druge isprave, a najkasnije u roku od 15 dana, ako propisom kojim je ustanovljena službena evidencija nije drugačije određeno.

(6) Ako organi iz st. 1. i 2. ovog članka odbiju zahtjev za izdavanje uvjerenja odnosno druge isprave, dužni su o tome donijeti posebno rješenje. Ako u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva ne izdaju uvjerenje odnosno drugu ispravu niti donesu i dostave stranci rješenje o odbijanju zahtjeva, smatra se da je zahtjev odbijen.

(7) Ako stranka, na temelju dokaza kojima raspolaže, smatra da joj uvjerenje odnosno druga isprava nije izdana u skladu s podacima iz službene evidencije, može zahtijevati izmjenu uvjerenja odnosno druge isprave. Organ je dužan donijeti posebno rješenje ako odbije zahtjev stranke da joj izmjeni odnosno izda novo rješenje ili drugu ispravu. I u tom slučaju vrijedi rok od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva za izdavanja novog uvjerenja odnosno druge isprave, a ako to ne bude učinjeno u tom roku, smatra se da je zahtjev odbijen.

 

Članak 172.

 

(1) Državni organi odnosno ustanove i druge pravne osobe izdaju uvjerenja odnosno druge isprave i o činjenicama o kojima ne vode službenu evidenciju ako je to zakonom određeno. U tom slučaju činjenice se utvrđuju u postupku propisanome odredbama ove glave.

(2) Uvjerenje odnosno druga isprava izdana na način predviđen u stavku 1. ovog članka ne vezuje organ kojemu je podnesena kao dokaz i koji treba rješavati o stvari. Taj organ može ponovo utvrđivati činjenice navedene u uvjerenju odnosno drugoj ispravi.

(3) Uvjerenje odnosno druga isprava izdaje se stranci odnosno rješenje o odbijanju zahtjeva donosi se i stranci dostavlja u roku od trideset dana od dana podnošenja zahtjeva, a ako se tako ne postupi, smatra se da je zahtjev stranke odbijen.

 

3. Svjedoci

 

Članak 173.

 

(1) Svjedok može biti svaka osoba koja je bila sposobna da opazi činjenicu o kojoj ima da svjedoči i koja je u stanju da svoje opažanje priopći.

(2) Osoba koja u postupku sudjeluje u svojstvu službene osobe ne može biti svjedok.

 

Članak 174.

 

Svaka osoba koja se kao svjedok poziva dužna je odazvati se pozivu, a i svjedočiti ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

 

Članak 175.

 

Ne može se ispitati kao svjedok osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja službene, državne ili vojne tajne dok je nadležni organ ne oslobodi te dužnosti.

 

Članak 176.

 

(1) Svjedok može uskratiti svjedočenje:

1) na pojedina pitanja na koja bi odgovor izložio teškoj sramoti, znatnoj imovinskoj šteti ili krivičnom gonjenju njega, njegova srodnika po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do trećeg stepena zaključno, njegova bračnog druga ili srodnika po tazbini do drugog stupnja zaključno, i onda kad je brak prestao, a i njegova staratelja ili staranika, usvojitelja ili usvojenika;

2) na pojedina pitanja na koja ne bi mogao odgovoriti a da ne povrijedi obvezu odnosno pravo da čuva poslovnu, profesionalnu, umjetničku ili znanstvenu tajnu;

3) o onome što je stranka povjerila svjedoku kao svojem punomoćniku;

4) O onome o čemu se stranka ili druga osoba ispovijedala svjedoku kao vjerskom ispovjedniku.

(2) Svjedok se može osloboditi dužnosti svjedočenja i o pojedinim drugim činjenicama kad iznese važne razloge za to. Ako je potrebno, on treba te razloge učiniti vjerojatnima.

(3) Svjedok ne može zbog opasnosti od kakve imovinske štete uskratiti svjedočenje o pravnim poslovima pri kojima je bio prisutan kao svjedok, pisar ili posrednik, o radnjama koje je u vezi sa spornim odnosom poduzeo kao pravni prednik ili zastupnik jedne od stranaka te o svakoj onoj radnji o kojoj je na temelju posebnih propisa dužan podnijeti prijavu ili dati izjavu.

 

Članak 177.

 

(1) Svjedoci se saslušavaju pojedinačno, bez prisutnosti onih svjedoka koji će se kasnije saslušati.

(2) Saslušani svjedok ne smije se udaljiti bez dopuštenja službene osobe koja vodi postupak.

(3) Službena osoba koja vodi postupak može već saslušanog svjedoka ponovo saslušati, a svjedoke čiji se iskazi ne slažu može suočiti.

(4) Osoba koja zbog bolesti ili tjelesne nesposobnosti ne može doći po pozivu, ispitat će se u svojem stanu.

 

Članak 178.

 

(1) Svjedok će se prethodno upozoriti da je dužan govoriti istinu, da ne smije ništa prešutjeti, pa će mu se predočiti i posljedice davanja lažnog iskaza.

(2) Od svjedoka će se zatim uzeti opći osobni podaci ovim redom: ime i prezime, zanimanje, boravište, mjesto rođenja, godine života i bračno stanje. Ako je potrebno, svjedok će biti ispitan i o okolnostima koja se tiču njegove vjerodostojnosti kao svjedoka u predmetu o kojem se radi, a osobito o njegovim odnosima prema strankama.

(3) Službena osoba koja vodi postupak poučit će svjedoka na koja pitanja može uskratiti svjedočenje.

(4) Nakon toga svjedoku će se postavljati pitanja o samom predmetu i pozvat će se da iznese što mu je o tome poznato.

(5) Nije dopušteno postavljati takva pitanja koja ukazuju na to kako bi se imalo odgovoriti.

(6) Svjedok će se uvijek pitati otkuda mu je poznato ono što svjedoči.

 

Članak 179.

 

(1) Ako svjedok ne zna jezik na kojem se vodi postupak, ispitat će se preko tumača.

(2) Ako je svjedok gluh, pitanja će mu se postavljati pismeno, a ako je nijem pozvat će se da pismeno odgovara. Ako se ispitivanje ne može izvršiti na taj način, pozvat će se kao tumač osoba koja se sa svjedokom može sporazumjeti.

 

Članak 180.

 

brisan

 

Članak 181.

 

(1) Ako svjedok koji je uredno pozvan ne dođe, a izostanak ne opravda, ili se bez odobrenja ili opravdanog razloga udalji s mjesta gdje treba da bude saslušan, organ koji vodi postupak može narediti da se prisilno dovede i da snosi troškove dovođenja, a može ga kazniti novčano do 5.000 dinara.

(2) Ako svjedok dođe pa bez opravdanog razloga odbije svjedočiti, iako je upozoren na posljedice odbijanja, može se kazniti novčano do 5.000 dinara, a ako i nakon toga odbije svjedočiti, može se ponovo kazniti do 5.000 dinara. Zaključak o izricanju novčane kazne donosi službena osoba koja vodi postupak u suglasnosti sa službenom osobom ovlaštenom za rješavanje stvari, a kod zamoljenog organa - u suglasnosti sa rukovoditeljem tog organa odnosno službenom osobom ovlaštenom za rješavanje u sličnim stvarima.

(3) Ako svjedok naknadno opravda svoj izostanak, službena osoba koja vodi postupak poništit će zaključak o kazni ili troškovima. Ako svjedok naknadno pristane svjedočiti, službena osoba može poništiti zaključak o kazni.

(4) Službena osoba koja vodi postupak može odlučiti da svjedok naknadi troškove koje je uzrokovao svojim izostankom ili odbijanjem da svjedoči.

(5) Protiv zaključka o troškovima ili novčanoj kazni donesenog na temelju ovog članka dopuštena je posebna žalba.

 

4. Izjava stranke

 

Članak 182.

 

(1) Ako za utvrđivanje određene činjenice ne postoji neposredan dokaz, ili se takva činjenica ne može utvrditi na podlozi drugih dokaznih sredstava, za utvrđivanje te činjenice može se kao dokazno sredstvo uzeti i usmeno dana izjava stranke. Izjava stranke može se uzeti kao dokazno sredstvo i u stvarima malog značenja ako bi se određena činjenica imala utvrđivati saslušanjem svjedoka koji živi u mjestu udaljenome od sjedišta organa, ili bi inače zbog pribavljanja drugih dokaza, bilo otežano ostvarivanje prava stranke.

(2) Zakonom se može propisati da se i u slučajevima osim onih iz stavka (1) ovog članka, određene činjenice mogu dokazivati izjavom stranke.

(3) Vjerodostojnost izjave stranke cijeni se po načelu propisanome u članku 9. ovog zakona.

(4) Prije uzimanja izjave stranke službena osoba koja vodi postupak dužna je upozoriti stranku na kaznenu i materijalnu odgovornost za davanje lažne izjave.

 

5. Vještaci

 

Članak 183.

 

Kad je za utvrđivanje ili ocjenu neke činjenice važne za rješavanje stvari potrebno stručno znanje kojim ne raspolaže službena osoba koja vodi postupak, izvest će se dokaz vještačenjem.

 

Članak 184.

 

(1) Ako bi dokazivanje vještačenjem bilo nerazmjerno skupo prema značenju ili vrijednosti predmeta, stvar će se riješiti na temelju drugih dokaznih sredstava.

(2) U slučaju iz stavka (1) ovog članka vještačenje će se izvršiti ako stranka to zahtjeva i pristane snositi troškove.

 

Članak 185.

 

(1) Radi izvođenja dokaza vještačenjem, službena osoba koja vodi postupak određuje, po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke, jednog vještaka, a kad ocijeni da je vještačenje složeno, može odrediti dva vještaka ili više vještaka.

(2) Za vještake će se odrediti osobe koje su stručne, i to prvenstveno one koje imaju posebno ovlaštenje za davanje mišljenja o pitanjima odgovarajuće struke.

(3) Stranka će se, u pravilu, prethodno saslušati o ličnosti vještaka.

(4) Za vještaka se ne može odrediti osoba koja ne može biti svjedok.

 

Članak 186.

 

(1) Svatko tko ima potrebnu stručnu spremu mora se primiti dužnosti vještaka, osim ako ga službena osoba koja vodi postupak od toga oslobodi iz opravdanih razloga, kao što su preopterećenost vještačenjima, drugim poslovima i slično.

(2) Oslobođenje od dužnosti vještačenja može tražiti i rukovodioc organa ili organizacije gdje je vještak zaposlen.

 

Članak 187.

 

(1) Vještak može uskratiti vještačenje iz istih razloga iz kojih svjedok svjedočenje.

(2) Osoba zaposlena u državnom organu bit će oslobođena dužnosti vještačenja kad je na temelju posebnih propisa oslobođena te dužnosti.

 

Članak 188.

 

(1) U pogledu izuzeća vještaka na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe o izuzeću službenih osoba.

(2) Stranka može tražiti izuzeće vještaka i ako učini vjerojatnima okolnosti koje dovode u pitanje njegovo stručno znanje.

(3) O izuzeću vještaka odlučuje zaključkom službena osoba koja vodi postupak.

 

Članak 189.

 

(1) Prije početka vještačenja vještaka treba upozoriti da je dužan predmet vještačenja brižljivo razmotriti i u svojem nalazu točno navesti što zapazi i nađe, te svoje obrazloženo mišljenje iznijeti nepristrano i u skladu s pravilima znanosti i vještine.

(2) Službena osoba koja vodi postupak zatim pokazuje vještaku predmete koje on ima razmotriti.

(3) Kad vještak izloži svoj nalaz i mišljenje, službena osoba koja vodi postupak, a i stranke, mogu mu postavljati pitanja i tražiti objašnjenja u pogledu danog nalaza i mišljenja.

(4) U pogledu saslušavanja vještaka na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe članka 178. ovog zakona.

 

Članak 190.

 

(1) Vještaku se može naložiti da izvrši vještačenje i izvan usmene rasprave. U tom slučaju može se tražiti da vještak na usmenoj raspravi obrazloži svoj pismeni nalaz i mišljenje.

(2) Ako je postavljeno više vještaka, oni mogu svoj nalaz i mišljenja dati zajednički. Ako se ne slažu, svaki će od njih odvojeno izložiti svoj nalaz i mišljenje.

 

Članak 191.

 

(1) Ako nalaz ili mišljenje vještaka nisu jasni ili potpuni, ili ako se nalazi i mišljenja vještaka bitno razlikuju, ili ako mišljenje nije dovoljno obrazloženo, ili se pojavi osnovana sumnja u točnost danog mišljenja a ti se nedostaci ne mogu otkloniti ni ponovnim saslušanjem vještaka, obnovit će se vještačenje s tim ili drugim vještacima, a može se zatražiti i mišljenje od koje znanstvene ili stručne ustanove.

(2) Mišljenje od koje znanstvene ili stručne ustanove može se tražiti i onda kad se zbog složenosti slučaja ili zbog potrebe obavljanja analize može opravdano pretpostaviti da će se na taj način doći do točnijeg mišljenja.

 

Članak 192.

 

(1) Ako vještak koji je uredno pozvan ne dođe a izostanak ne opravda, ili dođe ali odbije vještačiti, ili kad u ostavljenom roku ne podnese svoj pismeni nalaz i mišljenje, može se kazniti novčano do 5.000 dinara. Ako su zbog neopravdanog izostanka vještaka, zbog njegova odbijanja da vještači ili zbog propuštanja da podnese pismeni nalaz i mišljenje nastali troškovi u postupku, može se odrediti da te troškove snosi vještak.

(2) Zaključak o novčanoj kazni ili plaćanju troškova donosi službena osoba koja vodi postupak u suglasnosti sa službenom osobom ovlaštenom za rješavanje stvari, a kod zamoljenog organa – u suglasnosti s rukovoditeljem tog organa odnosno sa službenom osobom ovlaštenom za rješavanje u sličnim stvarima.

(3) Ako vještak naknadno opravda svoj izostanak ili naknadno opravda zašto svoj pismeni nalaz i mišljenje nije podnio na vrijeme, službena osoba koja vodi postupak poništit će zaključak o novčanoj kazni ili o troškovima, a ako vještak naknadno pristane vještačiti, službena osoba može poništiti zaključak o novčanoj kazni.

(4) Protiv zaključka o troškovima ili novčanoj kazni donesenog na temelju st. (1) i (2) ovog članka dopuštena je posebna žalba.

 

6. Tumači

 

Članak 193.

 

Na tumače će se na odgovarajući način primjenjivati odredbe ovog zakona koje se odnose na vještake.

 

7. Uviđaj

 

Članak 194.

 

(1) Uviđaj se vrši kad je za utvrđivanje neke činjenice ili za razjašnjenje bitnih okolnosti potrebno neposredno opažanje službene osobe koja vodi postupak.

 

Članak 195.

 

(1) Stranke imaju pravo prisustvovati uviđaju. Koje će osobe osim stranaka prisustvovati uviđaju određuje službena osoba koja vodi postupak.

(2) Uviđaj se može izvršiti i uz sudjelovanje vještaka.

 

Članak 196.

 

(1) Uviđaj stvari koja se bez teškoća može donijeti na mjesto gdje se postupak vodi izvršit će se na tom mjestu, a inače na mjestu gdje se stvar nalazi.

 

Članak 197.

 

(1) Vlasnik ili držalac stvari, prostorija ili zemljišta koja se imaju razgledati, ili u kojima odnosno na kojima se nalaze stvari uviđaja, ili preko kojih je potrebno prijeći, dužan je dopustiti da se uviđaj izvrši.

(2) Ako vlasnik ili držalac ne dopusti da se izvrši uviđaj, na odgovarajući će se način primijeniti odredbe ovog zakona o uskraćivanju svjedočenja.

(3) Prema vlasniku ili držaocu koji bez opravdanog razloga ne dopusti da se uviđaj izvrši mogu se primijeniti iste mjere koje se primjenjuju prema svjedoku koji odbija svjedočiti (članak 181. st. (2), (3), (4)).

(4) Šteta koja je nanesena prilikom obavljanja uviđaja spada u troškove postupka (članak 113. stavak (1)) i nadoknadit će se vlasniku ili držaocu. O tome donosi zaključak organ koji vodi postupak. Protiv tog zaključka dopuštena je posebna žalba.

 

Članak 198.

 

Službena osoba koja rukovodi uviđajem pazit će da uviđaj ne bude zloupotrijebljen i da ne bude povrijeđena ničija poslovna, profesionalna, znanstvena ili umjetnička tajna.

 

8. Osiguranje dokaza

 

Članak 199.

 

(1) Ako postoji opravdana bojazan da se neki dokaz neće moći kasnije izvesti ili da će njegovo izvođenje biti otežano, može se, radi osiguranja dokaza, u svakom stanju postupka, pa i prije nego što je postupak pokrenut, taj dokaz izvesti.

(2) Osiguranje dokaza vrši se po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke odnosno osobe koja ima pravni interes.

 

Članak 200.

 

(1) Za osiguranje dokaza u toku postupka nadležan je organ koji vodi postupak.

(2) Za osiguranje dokaza prije pokretanja postupka nadležan je organ na čijem se području nalaze stvari koje treba razgledati odnosno na čijem području borave osobe koje treba saslušati.

 

Članak 201.

 

(1) O osiguranju dokaza donosi se poseban zaključak.

(2) Protiv zaključka kojim se odbija prijedlog za osiguranje dokaza dopuštena je posebna žalba, koja ne prekida tok postupka.

 

 

Glava XII.

 

RJEŠENJE

 

1. Organ koji donosi rješenje

 

Članak 202.

 

(1) Na podlozi činjenica utvrđenih u postupku, organ nadležan za rješavanje donosi rješenje o stvari koja je predmet postupka.

(2) Kad o stvari rješava kolegijalni organ, on može rješavati kad je prisutno više od polovice njegovih članova, a rješenje donosi većinom glasova prisutnih članova, ako zakonom ili drugim propisima nije određena naročita većina. Za rješavanje izvršnih tijela važe posebni propisi.

 

Članak 203.

 

Kad je zakonom i drugim propisima utemeljenima na zakonu određeno da o jednoj stvari rješavaju dva organa ili više organa, svaki je od njih dužan riješiti o toj stvari. Ti će se organi sporazumjeti koji će od njih izdati rješenje, a u rješenju mora biti naveden akt drugog organa.

 

Članak 204.

 

(1) Kad je u zakonu ili na zakonu utemeljenom propisu određeno da rješenje donosi jedan organ uz prethodnu suglasnost drugog organa, rješenje se donosi pošto je drugi organ dao suglasnost. Organ koji donosi rješenje dužan je u svojem rješenju navesti akt kojim je drugi organ dao ili odbio suglasnost, odnosno navesti da u propisanom roku drugi organ nije ni dao ni odbio suglasnost.

(2) Kad je u zakonu ili na zakonu utemeljenom propisu određeno da rješenje donosi jedan organ u suglasnosti s drugim organom, organ koji donosi rješenje sastavlja ga i šalje sa spisima predmeta na suglasnost drugom organu, koji može dati suglasnost potvrdom na samom rješenju ili posebnim aktom. U takvu slučaju rješenje je doneseno kad je drugi organ dao suglasnost, a smatra se kao akt organa koji ga je donio.

(3) Odredba prethodnog stavka važi i za slučaj kad je u zakonu propisano da rješenje donosi jedan organ uz potvrdu ili odobrenje drugog organa.

(4) Kad je zakonom ili drugim propisom određeno da je nadležni organ dužan prije donošenja rješenja pribaviti mišljenje drugog organa, rješenje se može donijeti samo nakon pribavljenog mišljenja.

(5) Organ čija je suglasnost ili mišljenje potrebno za donošenje rješenja dužan je suglasnost odnosno mišljenje dati u roku od mjesec dana od dana kad mu je zatraženo, ako posebnim propisima nije određen drugi rok. Ako taj organ u tom roku ne obavijesti organ koji donosi rješenje da daje ili odbija suglasnost, smatra se da je dao suglasnost, a ako ne dade nikakvo mišljenje, nadležni organ može donijeti rješenje i bez pribavljenog mišljenja, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

 

Članak 205.

 

Ako službena osoba koja je vodila postupak nije ovlaštena da donosi rješenje, dužna je podnijeti nacrt rješenja organu koji donosi rješenje. Ta službena osoba potpisuje nacrt rješenja.

 

2. Oblik i sastavni dijelovi rješenja

 

Članak 206.

 

(1) Svako rješenje mora se kao takvo označiti. Iznimno, posebnim propisima može se predvidjeti da se rješenju može dati i drugi naziv.

(2) Rješenje se donosi pismeno. Iznimno, u slučajevima predviđenima ovim zakonom ili propisima donesenim na temelju zakona, rješenje se može donijeti i usmeno.

(3) Pismeno rješenje sadrži: uvod, dispozitiv (izreku), obrazloženje, uputu o pravnom lijeku, naziv organa s brojem i datumom rješenja, potpis službene osobe i pečat organa. U slučajevima predviđenima zakonom ili propisom donesenim na temelju zakona rješenje ne mora sadržavati pojedine od tih dijelova. Ako se rješenje obrađuje mehanografski, umjesto potpisa i pečata može sadržati faksimil.

(4) I kad se rješenje objavi usmeno, mora se izdati napismeno, osim ako je zakonom ili propisom donesenim na temelju zakona drugačije određeno.

(5) Rješenje se mora dostaviti stranci u izvorniku ili u ovjerenom prijepisu.

 

Članak 207.

 

(1) Uvod rješenja sadrži: naziv organa koji donosi rješenje, propis o nadležnosti tog organa, ime stranke i njezina zakonskog zastupnika ili punomoćnika ako ga ima i kratko označenje predmeta postupka.

(2) Ako su rješenje donijela dva organa ili više organa, ili je doneseno uz suglasnost, potvrdu ili po pribavljenom mišljenju drugog organa, to se ima navesti u uvodu, a ako je stvar riješio kolegijalni organ, u uvodu se označava dan sjednice na kojoj je stvar riješena.

 

Članak 208.

 

(1) Dispozitivom se rješava o predmetu postupka u cijelosti i o svim zahtjevima stranaka o kojima u toku postupka nije posebno riješeno.

(2) Dispozitiv mora biti kratak i određen, a kad je potrebno, može se podijeliti i na više točaka.

(3) Dispozitivom se može riješiti i o troškovima postupka, ako ih je bilo, određujući njihov iznos, tko ih je dužan platiti, kome i u kojem roku. Ako se u dispozitivu ne rješava o troškovima, navest će se da će se o njima donijeti poseban zaključak.

(4) Ako se rješenjem nalaže izvršenje kakve radnje, u dispozitivu će se odrediti i rok u kojem se ta radnja ima izvršiti.

(5) Kad je propisano da žalba ne odgađa izvršenje rješenja, to mora biti navedeno u dispozitivu.

 

Članak 209.

 

(1) U jednostavnim stvarima u kojima sudjeluje samo jedna stranka, a i u jednostavnim stvarima u kojima u postupku sudjeluju dvije stranke ili više stranaka ali nijedna ne prigovara postavljenom zahtjevu, a zahtjev se uvažava, obrazloženje rješenja može sadržavati samo kratko izlaganje zahtjeva stranke i pozivanje na pravne propise na temelju kojih je stvar riješena. U takvim stvarima rješenje se može izdati i na propisanom obrascu.

(2) U ostalim stvarima obrazloženje rješenja sadrži: kratko izlaganje zahtjeva stranaka, utvrđeno činjenično stanje, prema potrebi i razloge koji su bili odlučni pri ocjeni dokaza, razloge zbog kojih nije uvažen koji od zahtjeva stranaka, pravne propise i razloge koji s obzirom na utvrđeni činjenično stanje upućuju na onakvo rješenje kakvo je dano u dispozitivu. Ako žalba ne odgađa izvršenje rješenja, obrazloženje sadrži i pozivanje na propis koji to predviđa. U obrazloženju rješenja moraju biti obrazloženi i oni zaključci protiv kojih nije dopuštena posebna žalba.

(3) Kad je nadležni organ zakonom ili drugim propisom utemeljenim na zakonu ovlašten riješiti stvar po slobodnoj ocjeni, dužan je u obrazloženju pored podataka iz stavka 2. ovog članka navesti taj propis i izložiti razloge kojima se pri donošenju rješenja rukovodio. Ti se razlozi ne moraju navesti kad je to u javnom interesu zakonom ili uredbom izričito predviđeno.

(4) Ako je zakonom ili uredbom posebno predviđeno da se u rješenju donesenome po slobodnoj ocjeni ne moraju navesti razlozi kojima se organ pri donošenju rješenja rukovodio, u obrazloženju rješenja navode se podaci iz stavka 2. ovog članka, propis kojim je organ ovlašten da riješi stvar po slobodnoj ocjeni i propis kojim je ovlašten da ne mora navesti razloge kojim se pri donošenju rješenja rukovodio.

 

Članak 210.

 

(1) Uputom o pravnom lijeku stranka se obavještava da li protiv rješenja može izjaviti žalbu ili pokrenuti upravni spor ili drugi postupak pred sudom.

(2) Kad se protiv rješenja može izjaviti žalba, u uputi se navodi kome se izjavljuje, a kome se, i u kojem roku i s kolikom taksom predaje, te da se može izjaviti i na zapisnik.

(3) Kad se protiv rješenja može pokrenuti upravni spor, u uputi se navodi kojem se sudu tužba podnosi i u kojem roku, a kad se može pokrenuti drugi postupak pred sudom, navodi se sud kojem se može obratiti i u kojem roku.

(4) Kad je u rješenju dana pogrešna uputa, stranka može postupiti po važećim propisima ili po uputi. Stranka koja postupi po pogrešnoj uputi ne može zbog toga imati štetnih posljedica.

(5) Kad u rješenju nije data nikakva uputa ili je uputa nepotrebna, stranka može postupiti po važećim propisima, a može u roku od tri mjeseca tražiti od organa koji je rješenje donio da dopuni rješenje. U takvu slučaju rok za žalbu odnosno sudsku tužbu teče od dana dostave dopunjenog rješenja.

(6) Kad je protiv rješenja moguće izjaviti žalbu, a stranka je pogrešno upućena da protiv tog rješenja nema mjesta žalbi ili da se protiv njega može pokrenuti upravni spor, rok za žalbu teče od dana dostave rješenja suda kojim je tužba odbačena kao nedopuštena, ako stranka nije već prije toga podnijela žalbu nadležnom organu.

(7) Kad protiv rješenja nije moguće izjaviti žalbu, a stranka je pogrešno upućena da se protiv tog rješenja može žaliti, pa je izjavila žalbu i zbog toga propustila rok za pokretanje upravnog spora, ovaj rok joj teče od dana dostave rješenja kojim joj je žalba odbačena, ako stranka nije već prije toga pokrenula upravni spor.

(8) Uputa o pravnom lijeku, kao poseban sastavni dio rješenja (članak 206. stavak 3.), stavlja se iza obrazloženja.

 

Članak 211.

 

(1) Rješenje potpisuje službena osoba koja ga donosi.

(2) Rješenje koje je donio kolegijalni organ potpisuje predsjedavajući, ako ovim zakonom ili posebnim propisom nije drugačije određeno.

(3) Kad je kolegijalni organ donio potpuno rješenje, strankama se izdaje ovjeren potpis rješenja, a kad je stvar riješio zaključkom, rješenje se izrađuje u skladu s tim zaključkom, i ovjeren prijepis takva rješenja izdaje se strankama.

 

Članak 212.

 

(1) Kad se radi o stvari koja se tiče većeg broja određenih osoba, može se za sve te osobe donijeti jedno rješenje, ali one moraju biti imenovane u dispozitivu, a u obrazloženju rješenja moraju biti izloženi razlozi koji se na svaku od njih odnose. Takvo se rješenje mora dostaviti svakoj od tih osoba, osim u slučaju predviđenome u članku 90. ovog zakona.

(2) Ako se radi o stvari koja se tiče većeg broja osoba koje organu nisu poznate, može se za sve njih donijeti jedno rješenje, ali ono mora sadržavati takve podatke da se iz njih može lako utvrditi na koje se osobe rješenje odnosi (na primjer, stanovnike ili vlasnike imanja u određenoj ulici i sl.).

 

Članak 213.

 

(1) U stvarima manjeg značenja u kojima se udovoljava zahtjevu stranke a ne dira se u javni interes ni interes druge osobe, rješenje se može sastojati samo od dispozitiva u obliku zabilješke u spisu, ako su razlozi za takvo rješenje očiti i ako nije drugačije propisano.

(2) Takvo se rješenje, u pravilu, priopćava stranci usmeno, a napismeno joj se mora izdati ako ona to traži.

(3) Takvo rješenje, u pravilu ne sadrži obrazloženje, osim ako je ono po prirodi stvari potrebno. Takvo se rješenje može izdati na propisanom obrascu.

 

Članak 214.

 

(1) Kad se radi o poduzimanju iznimno hitnih mjera u cilju osiguranja javnog mira i sigurnosti ili radi otklanjanja neposredne opasnosti za život i zdravlje ljudi ili imovinu, nadležni organ odnosno ovlaštena službena osoba nadležnog organa (članak 35.) može donijeti rješenje i usmeno.

(2) Organ koji je po stavku 1. ovog članka donio usmeno rješenje može narediti njegovo izvršenje bez odgode.

(3) Na zahtjev stranke, organ koji je donio usmeno rješenje dužan je izdati ga stranci u pismenom obliku najkasnije u roku od osam dana od dana podnošenja zahtjeva. Taj se zahtjev može podnijeti u roku od dva mjeseca od dana donošenja usmenog rješenja.

 

3. Djelomično, dopunsko i privremeno rješenje

 

Članak 215.

 

(1) Kad se o jednoj stvari rješava u više točaka a samo su neke od njih dozrele za rješavanje, i kad se pokaže kao svrsishodno da se o tim točkama riješi posebnim rješenjem, nadležni organ može donijeti rješenje samo o tim točkama (djelomično rješenje).

(2) Djelomično rješenje smatra se u pogledu pravnih lijekova i izvršenja kao samostalno rješenje.

 

Članak 216.

 

(1) Ako nadležni organ nije rješenjem odlučio o svim pitanjima koja su bila predmet postupka, on može, na prijedlog stranke ili po službenoj dužnosti, donijeti posebno rješenje o pitanjima koja već donesenim rješenjem nisu obuhvaćena (dopunsko rješenje). Ako prijedlog stranke za donošenje dopunskog rješenja bude odbijen, protiv zaključka o tome dopuštena je posebna žalba.

(2) Ako je predmet već dovoljno raspravljen, dopunsko rješenje može se donijeti bez ponovnog provođenja ispitnog postupka.

(3) Dopunsko rješenje smatra se u pogledu pravnih lijekova i izvršenja kao samostalno rješenje.

 

Članak 217.

 

(1) Ako je prema okolnostima slučaja neophodno prije okončanja postupka donijeti rješenje kojim se privremeno uređuju sporna pitanja ili odnosi, takvo se rješenje donosi na podlozi podataka koji postoje u času njegova donošenja. U takvu rješenju mora biti izrično i naznačeno da je privremeno.

(2) Donošenje privremenog rješenja na prijedlog stranke nadležni organ može uvjetovati davanjem osiguranja za štetu koja bi mogla izvršenjem tog rješenja nastati za protivnu stranku u slučaju da osnovni zahtjev predlagača ne bude uvažen.

(3) Rješenjem o glavnoj stvari koje se donosi nakon okončanja postupka ukida se privremeno rješenje doneseno u toku postupka.

(4) Privremeno rješenje smatra se u pogledu pravnih lijekova i izvršenja kao samostalno rješenje.

 

4. Rok za izdavanje rješenja

 

Članak 218.

 

(1) Kad se postupak pokreće u povodu zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ dužan je donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od mjesec dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće u povodu zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, nadležni organ dužan je donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od dva mjeseca, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(2) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku, stranka ima pravo žalbe, kao da je njezin zahtjev odbijen.

 

5. Ispravljanje grešaka u rješenju

 

Članak 219.

 

(1) Organ koji je donio rješenje odnosno službena osoba koja je potpisala ili izdala rješenje može u svako vrijeme ispraviti greške u imenima ili brojevima, pisanju ili računanju, te druge očite netočnosti u rješenju ili njegovim ovjerenim prijepisima. Ispravak greške proizvodi pravni učinak od dana od kojeg proizvodi pravni učinak rješenje koje se ispravlja.

(2) O ispravku se donosi poseban zaključak. Bilješka o ispravku upisuje se u izvornik rješenja, a ako je to moguće i u sve ovjerene prijepise dostavljene strankama. Bilješku potpisuje službena osoba koja je potpisala zaključak o ispravku.

(3) Protiv zaključka kojim se već doneseno rješenje ispravlja, ili kojom se odbija prijedlog za ispravljanje dopuštena je posebna žalba.

 

Glava XIII.

 

ZAKLJUČAK

 

Članak 220.

 

(1) Zaključkom se odlučuje o pitanjima koja se tiču postupka.

(2) Zaključkom se odlučuje i o onim pitanjima koja se kao sporedna pojave u vezi s provođenjem postupka, a koja se ne rješavaju rješenjem.

 

Članak 221.

 

(1) Zaključak donosi službena osoba koja obavlja onu radnju postupka pri kojoj se pojavilo pitanje koje je predmet zaključka, ako ovim zakonom ili drugim propisima nije drugačije određeno.

(2) Ako se zaključkom nalaže izvršenje neke radnje, odredit će se i rok u kojem se ta radnja ima izvršiti.

(3) Zaključak se priopćuje zainteresiranim osobama usmeno, a napismeno se izdaje na zahtjev osobe koja može protiv zaključka izjaviti posebnu žalbu, ili kad se može odmah tražiti izvršenje zaključka.

 

Članak 222.

 

(1) Protiv zaključka može se izjaviti posebna žalba samo kad je to zakonom izrično predviđeno. Takav zaključak mora biti obrazložen i sadržavati uputu o žalbi.

(2) Žalba se izjavljuje u istom roku, na isti način i istom organu kao i žalba protiv rješenja.

(3) Zaključke protiv kojih nije dopuštena posebna žalba mogu zainteresirane osobe pobijati žalbom protiv rješenja, osim ako je žalba protiv zaključka ovim zakonom isključena.

(4) Žalba ne odgađa izvršenje zaključka, osim ako je zakonom ili samim zaključkom drugačije određeno.

 

 

TREĆI DIO

 

PRAVNI LIJEKOVI

 

Glava XIV.

 

ŽALBA

 

1. Pravo žalbe

 

Članak 223.

 

(1) Protiv rješenja donesenog u prvom stupnju stranka ima pravo žalbe.

(2) Državni odvjetnik, javni pravobranitelj i drugi državni organi, kad su zakonom ovlašteni, mogu izjaviti žalbu protiv rješenja kojim je povrijeđen zakon u korist pojedinca ili pravne osobe a na štetu društvene zajednice.

 

Članak 224.

 

(1) Protiv prvostepenih rješenja ministarstava i drugih republičkih organa državne uprave žalba se može izjaviti samo kad je to zakonom predviđeno.

(2) Protiv rješenja Sabora i Vlade Republike Hrvatske ne može se izjaviti žalba.

(3) Ako žalba nije dopuštena, neposredno se može pokrenuti upravni spor.

 

2. Nadležnost organa za rješavanje žalbi

 

Članak 225.

 

(1) Protiv prvostepenih rješenja organa državne uprave niže razine žalba se može izjaviti nadležnim ministarstvima odnosno drugim nadležnim republičkim organima državne uprave, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.

(2) U pitanjima koja su u nadležnosti užih teritorijalnih jedinica, o žalbama protiv prvostepenih rješenja odlučuju organi predviđeni zakonom, odnosno drugim propisima o organizaciji i djelokrugu tih jedinica.

 

Članak 226.

 

brisan

 

Članak 227.

 

brisan

 

Članak 228.

 

(1) O žalbi protiv rješenja donesenog na temelju čl. 203. ili 204. ovog zakona rješava organ koji je nadležan za rješavanje o žalbi protiv rješenja organa koji je izdao (članak 203.) odnosno donio (članak 204.) pobijano rješenje, ako posebnim propisom nije određeno da o žalbi rješava drugi organ. Drugostepeni organ može samo poništiti pobijano rješenje, a ne može ga izmijeniti.

(2) Ako je organ koji je prema stavku 1. ovog članka imao da rješava o žalbi dao suglasnost, odobrenje ili potvrdu na prvostepeno rješenje, o žalbi rješava organ određen zakonom, a ako takav organ nije određen, protiv ovakva rješenja može se neposredno pokrenuti upravni spor.

 

Članak 229.

 

(1) O žalbi protiv prvostepenog rješenja ustanove ili druge pravne osobe rješava organ određen statutom ustanove ili pravne osobe, ako zakonom nije propisano da o žalbi rješava drugi organ.

(2) O žalbi protiv prvostepenog rješenja ustanove ili druge pravne osobe, donesenoga u vršenju javnih ovlasti, rješava organ uprave, ako je to utvrđeno zakonom.

(3) Ako za rješavanje o žalbi nije određen organ u smislu odredaba st. 1. i 2. ovog članka, o žalbi rješava organ uprave nadležan za odgovarajuću upravnu oblast.

 

3. Rok za žalbu

 

Članak 230.

 

(1) Žalba se podnosi u roku od petnaest dana, ako zakonom nije drugačije određeno.

(2) Rok za žalbu za svaku osobu i za svaki organ kojima se rješenje dostavlja računa se od dana dostave rješenja.

 

Članak 231.

 

(1) U toku roka za žalbu rješenje se ne može izvršiti. Kad je žalba propisno izjavljena, rješenje se ne može izvršiti sve dok se rješenje koje je doneseno o žalbi ne dostavi stranci.

(2) Iznimno, rješenje se može izvršiti u žalbenom roku, a i pošto je žalba izjavljena, ako je to zakonom predviđeno, ako se radi o poduzimanju hitnih mjera (članak 141. točka 4.) ili ako bi zbog odgode izvršenja bila nanesena kojoj stranci šteta koja se ne bi mogla popraviti. U posljednjem slučaju može se tražiti odgovarajuće osiguranje od stranke u čijem se interesu provodi izvršenje i tim osiguranjem uvjetovati izvršenje.

 

4. Sadržaj žalbe

 

Članak 232.

 

(1) U žalbi se mora navesti rješenje koje se pobija, označujući naziv organa koji ga je donio te broj i datum rješenja. Dovoljno je da žalilac izloži u žalbi u kojem je pogledu nezadovoljan rješenjem, ali žalbu ne mora posebno obrazložiti.

(2) U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, ali je žalilac dužan obrazložiti zbog čega ih nije iznio u prvostepenom postupku.

(3) Ako su u žalbi iznesene nove činjenice i novi dokazi, a u postupku sudjeluju dvije stranke ili više stranaka sa suprotnim interesima, žalbi se prilaže onoliko prijepisa koliko ima takvih stranaka. U takvu slučaju organ dostavlja svakoj takvoj stranci prijepis žalbe i ostavlja joj rok da se o novim činjenicama i dokazima izjasni. Taj rok ne može biti kraći od osam ni duži od petnaest dana.

 

5. Predavanje žalbe

 

Članak 233.

(1) Žalba se neposredno predaje ili šalje poštom organu koji je donio prvostepeno rješenje.

(2) Ako je žalba predana ili poslana neposredno drugostepenom organu, on je odmah šalje organu prvog stupnja.

(3) Žalba predana ili poslana neposredno drugostepenom organu u pogledu roka smatra se kao da je predana prvostepenom organu.

 

6. Rad prvostepenog organa o žalbi

 

Članak 234.

(1) Organ prvog stupnja ispituje da li je žalba dopuštena, pravovremena i izjavljena kod ovlaštene osobe.

(2) Nedopuštenu, nepravovremenu ili od neovlaštene osobe izjavljenu žalbu organ prvog stupnja odbacit će svojim rješenjem.

(3) Pravovremenost žalbe koja je predana ili poslana neposredno drugostepenom organu organ prvog stupnja cijeni prema danu kad je predana odnosno poslana drugostepenom organu.

(4) Protiv rješenja kojim je žalba odbačena na temelju stavka 2. ovog članka, stranka ima pravo žalbe. Ako organ koji rješava o žalbi nađe da je žalba opravdana, riješit će ujedno i o žalbi koja je bila odbačena.

 

Članak 235.

 

(1) Ako organ koji je donio rješenje nađe da je žalba opravdana a nije potrebno provoditi nov postupak, može stvar riješiti drugačije i novim rješenjem zamijeniti rješenje koje se žalbom pobija.

(2) Protiv novog rješenja stranka ima pravo žalbe.

 

Članak 236.

 

(1) Ako organ koji je donio rješenje nađe u povodu žalbe da je provedeni postupak bio nepotpun, a da je to moglo utjecati na rješavanje o stvari, on može postupak upotpuniti u skladu s odredbama ovog zakona.

(2) Organ koji je donio rješenje upotpunit će postupak i onda kad žalilac iznese u žalbi takve činjenice i dokaze koji bi mogli biti od utjecaja za drugačije rješenje stvari, ako je žaliocu morala biti dana mogućnost da sudjeluje u postupku koji je prethodio donošenju rješenja a ta mu mogućnost nije bila dana, ili mu je bila dana a on je propustio da je iskoristi, ali je u žalbi opravdao to propuštanje.

(3) Prema rezultatu dopunjenog postupka, organ koji je donio rješenje može u granicama zahtjeva stranke stvar riješiti drugačije, i novim rješenjem zamijeniti rješenje koje s pobija.

(4) Protiv novog rješenja stranka ima pravo žalbe.

 

Članak 237.

 

Kad je rješenje doneseno bez prethodno provedenoga posebnog ispitnog postupka koji je bio obavezan, ili kad je doneseno po članku 141. točka 1.), 2.) i 3.) ovog zakona ali stranci nije bila dana mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su od važnosti za donošenje rješenja, a stranka u žalbi traži da se ispitni postupak provede, odnosno da joj se pruži mogućnost da se izjasni o takvim činjenicama i okolnostima, prvostepeni organ dužan je da provede taj postupak. Nakon provođenja postupka prvostepeni organ može uvažiti zahtjev iz žalbe i donijeti novo rješenje.

 

Članak 238.

 

(1) Kad organ koji je donio rješenje nađe da je podnijeta žalba dopuštena, pravovremena i izjavljena od ovlaštene osobe, a nije novim rješenjem zamijenio rješenje koje se žalbom pobija, dužan je bez odgode najkasnije u roku od petnaest dana od dana primitka žalbe, poslati žalbu organu nadležnome za rješavanje o žalbi.

(2) U žalbi je dužan priložiti sve spise koji se odnose na predmet.

 

7. Rješavanje drugostepenog organa o žalbi

 

Članak 239.

 

(1) Ako je žalba nedopuštena, nepravovremena ili izjavljena od neovlaštene osobe, a prvostepeni je organ propustio da je zbog toga odbaci, odbacit će je organ koji je nadležan za rješavanje o žalbi.

(2) Ako žalbu ne odbaci, drugostepeni organ uzima predmet u rješavanje.

(3) Drugostepeni organ može odbiti žalbu, poništiti rješenje u cijelosti ili djelomično, ili ga izmijeniti.

 

Članak 240.

 

(1) Drugostepeni organ će odbiti žalbu kad utvrdi da je postupak koji je rješenju prethodio pravilno proveden i da je rješenje pravilno i na zakonu osnovano a žalba neosnovana.

(2) Drugostepeni organ odbit će žalbu i kad nađe da je u prvostepenom postupku bilo nedostataka, ali da su oni takvi da nisu mogli utjecati na rješenje stvari.

(3) Kad drugostepeni organ nađe da je prvostepeno rješenje na zakonu osnovano, ali zbog drugih razloga a ne zbog onih koji su u rješenju navedeni, on će u svojem rješenju izložiti te razloge, a žalbu odbiti.

 

Članak 241.

 

(1) Ako drugostepeni organ utvrdi da je u prvostepenom postupku učinjena nepravilnost koja čini rješenje ništavim (članak 267.), proglasit će takvo rješenje ništavim, a i onaj dio postupka koji je obavljen poslije te nepravilnosti.

(2) Ako drugostepeni organ utvrdi da je prvostepeno rješenje donio nenadležni organ, poništit će to rješenje po službenoj dužnosti i dostaviti predmet nadležnom organu na rješavanje.

 

Članak 242.

 

(1) Kad drugostepeni organ utvrdi da su u prvostepenom postupku činjenice nepotpuno ili pogrešno utvrđene, da se u postupku nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi bila od utjecaja na rješenje stvari, ili da je dispozitiv pobijanog rješenja nejasan ili je u proturječnosti s obrazloženjem, on će upotpuniti postupak i otkloniti izložene nedostatke, bilo sam bilo preko prvostepenog organa ili kojega zamoljenog organa. Ako drugostepeni organ nađe da se na podlozi činjenica utvrđenih u upotpunjenom postupku stvar mora riješiti drugačije nego što je riješena prvostepenim rješenjem, on će svojim rješenjem poništiti prvostepeno rješenje i sam riješiti stvar.

(2) Ako drugostepeni organ nađe da će nedostatke prvostepenog postupka brže i ekonomičnije otkloniti prvostepeni organ, on će svojim rješenjem poništiti prvostepeno rješenje i vratiti predmet prvostepenom organu na ponovni postupak. U tom slučaju drugostepeni organ dužan je svojim rješenjem ukazati prvostepenom organu u kojem pogledu treba upotpuniti postupak, a prvostepeni organ dužan je u svemu postupiti po drugostepenom rješenju i bez odgode, a najkasnije u roku od 30 dana od dana primitka predmeta, donijeti novo rješenje. Protiv novog rješenja stranka ima pravo žalbe.

 

Članak 243.

 

(1) Ako drugostepeni organ utvrdi da su u prvostepenom rješenju pogrešno ocijenjeni dokazi, da je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zaključak u pogledu činjeničnog stanja, da je pogrešno primjenjen pravni propis na temelju kojega se rješava stvar, ili ako nađe da je na temelju slobodne ocjene trebalo donijeti drugačije rješenje, on će svojim rješenjem poništiti prvostepeno rješenje i sam riješiti stvar.

(2) Ako drugostepeni organ utvrdi da je rješenje pravilno u pogledu utvrđenih činjenica i u pogledu primjene zakona, ali da se svrha zbog koje je rješenje doneseno može postići i drugim sredstvima povoljnijima za stranku, izmijenit će se prvostepeno rješenje u tom smislu.

 

Članak 244.

 

(1) U cilju pravilnog rješenja stvari drugostepeni organ može u povodu žalbe izmijeniti prvostepeno rješenje u korist žalioca i mimo zahtjeva postavljenoga u žalbi, a u okviru zahtjeva postavljenoga u prvostepenom postupku, ako se time ne vrijeđa pravo druge osobe.

(2) U istom cilju drugostepeni organ može u povodu žalbe izmijeniti prvostepeno rješenje na štetu žalioca, ali samo iz kojega od razloga predviđenih u čl. 263, 266. i 267. ovog zakona.

 

Članak 245.

 

(1) Odredbe ovog zakona koje se odnose na rješenje na odgovarajući se način primjenjuju i na rješenja koja se donose o žalbi.

(2) U obrazloženju drugostepenog rješenja moraju se ocijeniti i svi navodi žalbe. Ako je već prvostepeni organ u obrazloženju svojeg rješenja pravilno ocijenio navode koji se u žalbi iznose, drugostepeni organ može se pozvati na razloge prvostepenog rješenja.

 

8. Žalba kad prvostepeno rješenje nije doneseno

 

Članak 246.

 

(1) Ako je žalbu izjavila stranka o čijem zahtjevu prvostepeni organ nije donio rješenje (članak 218. stavak 2.), drugostepeni organ tražit će da mu prvostepeni organ priopći razloge zbog kojih rješenje nije doneseno u roku. Ako nađe da rješenje nije doneseno u roku zbog opravdanih razloga, ili zbog krivnje stranke, odredit će prvostepenom organu rok za donošenje rješenja, koji ne može biti duži od jednog mjeseca. Ako razlozi zbog kojih rješenje nije doneseno u roku nisu opravdani, drugostepeni će organ tražiti da mu prvostepeni organ pošalje spise predmeta.

(2) Ako drugostepeni organ može riješiti stvar prema spisima predmeta, donijet će svoje rješenje, a ako ne može, sam će provesti postupak i svojim rješenjem riješiti stvar. Iznimno, ako drugostepeni organ nađe da će postupak brže i ekonomičnije provesti prvostepeni organ, naložit će da to učini i da mu prikupljene podatke dostavi u određenom roku, nakon čega će sam riješiti stvar. Takvo rješenje je konačno.

 

9. Rok za donošenje rješenja o žalbi

 

Članak 247.

 

(1) Rješenje o žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci čim je to moguće, a najkasnije u roku od dva mjeseca računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(2) Ako stranka odustane od žalbe, postupak o žalbi obustavlja se zaključkom.

 

10. Dostava drugostepenog rješenja

 

Članak 248.

 

Organ koji je riješio stvar u drugom stupnju šalje, u pravilu, svoje rješenje sa spisima predmeta prvostepenom organu, koji je dužan rješenje dostaviti strankama u roku od osam dana od dana primitka spisa.

 

Glava XV.

 

OBNOVA POSTUPKA

 

1. Pokretanje obnove postupka

 

Članak 249.

 

Postupak okončan rješenjem ili zaključkom protiv kojeg nema redovnog pravnog lijeka u upravnom postupku obnovit će se:

1) ako se sazna za nove činjenice, ili se nađe ili se stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi, sami ili u vezi s već izvedenim i upotrijebljenim dokazima, mogli dovesti do drugačijeg rješenja da su te činjenice odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u prijašnjem postupku;

2) ako je rješenje doneseno na podlozi lažne isprave ili lažnog iskaza svjedoka ili vještaka, ili ako je došlo kao posljedica kakva djela kažnjivoga po kaznenom zakonu;

3) ako se rješenje temelji na presudi donesenoj u kaznenom postupku ili u postupku o privrednom prijestupu, a ta je presuda pravomoćno ukinuta;

4) ako je rješenje povoljno za stranku doneseno na temelju neistinitih navoda stranke kojima je organ što je vodio postupak doveden u zabludu;

5) ako se rješenje organa koji je vodio postupak temelji na nekom prethodnom pitanju, a nadležni je organ to pitanje kasnije riješio u bitnim točkama drugačije;

6) ako je u donošenju rješenja sudjelovala službena osoba koja je po zakonu morala biti izuzeta;

7) ako je rješenje donijela službena osoba nadležnog organa koja nije bila ovlaštena za njegovo donošenje;

8) ako kolegijalni organ koji je donio rješenje nije rješavao u sastavu predviđenome važećim propisima ili ako za rješenje nije glasala propisana većina;

9) ako osobi koja je trebala sudjelovati u svojstvu stranke nije bila dana mogućnost da sudjeluje u postupku;

10) ako stranku nije zastupao zakonski zastupnik a po zakonu je trebalo da je zastupa;

11) ako osobi koja je sudjelovala u postupku nije bila dana mogućnost da se uz uvjete iz članka 15. ovog zakona služi svojim jezikom.

 

Članak 250.

 

(1) Obnovu upravnog postupka može tražiti stranka, a organ koji je donio rješenje kojim je postupak okončan može pokrenuti obnovu postupka po službenoj dužnosti.

(2) Zbog okolnosti navedenih u članku 249. toč. 1), 6), 7), 8) i 11) ovog zakona stranka može tražiti obnovu postupka samo ako bez svoje krivnje nije bila u stanju da u prijašnjem postupku iznese okolnosti zbog kojih traži obnovu.

(3) Iz razloga navedenih u članku 249. toč. 6) do 11) ovog zakona stranka ne može tražiti obnovu postupka ako je taj razlog bio bez uspjeha iznesen u prijašnjem postupku.

(4) Državni odvjetnik može tražiti obnovu postupka uz iste uvjete kao i stranka.

 

Članak 251.

 

Ako je rješenje po kojem se traži obnova upravnog postupka bilo predmet upravnog spora, obnova se može dopustiti samo zbog onih činjenica koje je organ utvrdio u prijašnjem upravnom postupku, a ne i zbog onih koje je sud utvrdio u svojem postupku.

 

Članak 252.

 

(1) Stranka može tražiti obnovu postupka u roku od mjesec dana, i to:

1) u slučaju iz članka 249. točke 1) - od dana kad je stranka mogla iznijeti nove činjenice odnosno upotrijebiti nove dokaze;

2) u slučaju iz članka 249. toč. 2) i 3) - od dana kad je stranka saznala za pravomoćnu presudu u kaznenom postupku, ili u postupku o privrednom prijestupu, a ako se postupak ne može provesti, od dana kad je saznala za obustavu tog postupka ili za okolnosti zbog kojih se postupak ne može pokrenuti odnosno za okolnosti zbog kojih nema mogućnosti za kazneno gonjenje za privredni prijestup;

3) u slučaju iz članka 249. točke 5) - od dana kad je stranka mogla upotrijebiti novi akt (presudu, rješenje);

4) u slučaju iz članka 249. toč. 4), 6), 7) i 8) - od dana kad je stranka saznala za razlog obnove;

5) u slučaju iz članka 249. toč. 9), 10) i 11) - od dana kad je rješenje dostavljeno stranci.

(2) Ako bi rok određen u stavku 1. ovog članka počeo teći prije nego što je rješenje postalo konačno u upravnom postupku, taj će se rok računati od dana kad rješenje postane konačno odnosno od dostave konačnog rješenja nadležnog organa.

(3) Nakon proteka roka od pet godina od dostave rješenja stranci obnova se ne može tražiti niti se može pokrenuti po službenoj dužnosti.

(4) Iznimno, i nakon roka od pet godina obnova se može tražiti odnosno pokrenuti, samo iz razloga navedenih u članku 249. toč. 2), 3) i 5) ovog zakona.

 

Članak 253.

 

(1) Upravni postupak može se obnoviti zbog razloga navedenih u članku 249. točki 2) ovog zakona i ako se kazneni postupak ne može provesti ili ako postoje okolnosti zbog kojih se postupak ne može pokrenuti.

(2) Prije donošenja zaključka o obnovi upravnog postupka zbog razloga navedenih u članku 249. točki 2) ovog zakona, službena će osoba zatražiti obavijest od organa nadležnoga za kazneno gonjenje o tome je li kazneni postupak obustavljen odnosno postoje li okolnosti zbog kojih se postupak ne može pokrenuti. Službena osoba ne mora zatražiti tu obavijest ako je nastupila zastara kaznenog gonjenja ili ako je nastupila smrt osobe na čiju se kaznenu odgovornost ukazuje u zahtjevu za obnovu upravnog postupka odnosno ako okolnosti zbog kojih se postupak ne može pokrenuti samo službena osoba može sa sigurnošću utvrditi.

 

Članak 254.

 

Stranka je dužna u prijedlogu za obnovu postupka učiniti vjerojatnima okolnosti na kojima temelji prijedlog, a i okolnost da je prijedlog stavljen u zakonskom roku.

 

2. Rješavanje u obnovi postupka

 

Članak 255.

 

(1) Prijedlog za obnovu postupka stranka predaje ili šalje organu koji je o predmetu rješavao u prvom stupnju ili organu koji je donio rješenje kojim je postupak okončan.

(2) O prijedlogu za obnovu rješava onaj organ koji je donio rješenje kojim je postupak okončan.

(3) Kad se obnova traži po rješenju koje je doneseno u drugom stupnju, prvostepeni organ koji primi prijedlog za obnovu priključit će spise predmeta prijedlogu i poslati organu koji je rješavao u drugom stupnju.

 

Članak 256.

 

(1) Kad organ koji je nadležan za rješavanje o prijedlogu za obnovu primi prijedlog, dužan je ispitati da li je prijedlog pravovremen i izjavljen od ovlaštene osobe i da li je okolnost na kojoj se prijedlog temelji učinjena vjerojatnom.

(2) Ako uvjeti iz prethodnog stavka nisu ispunjeni, nadležni organ će svojim zaključkom odbaciti prijedlog.

(3) Ako su uvjeti iz stavka (1) ovog članka ispunjeni, nadležni organ ispitat će da li su okolnosti odnosno dokazi koji se iznose kao razlog za obnovu takvi da bi mogli dovesti do drugačijeg rješenja, pa ako utvrdi da nisu, odbit će prijedlog svojim rješenjem.

 

Članak 257.

 

(1) Ako nadležni organ ne odbaci niti odbije prijedlog za obnovu na temelju članka 256. ovog zakona, donijet će zaključak da se obnova postupka dopusti i odredit će u kojem će se opsegu postupak obnoviti. U obnovi postupka po službenoj dužnosti nadležni će organ donijeti zaključak kojim se obnova dopušta, ako prije toga utvrdi da su za obnovu ispunjeni zakonski uvjeti. Prijašnje radnje u postupku na koje ne utječu razlozi obnove neće se ponavljati.

(2) Kad je to prema okolnosti slučaja moguće, a u interesu je ubrzanja postupka, nadležni organ može, čim utvrdi postojanje uvjeta za obnovu, prijeći na one radnje postupka koje se imaju obnoviti, ne donoseći poseban zaključak kojim se obnova dopušta.

(3) Kad o prijedlogu za obnovu odlučuje drugostepeni organ, on će sam izvršiti potrebne radnje u obnovljenom postupku, a iznimno, ako nađe da će te radnje brže i ekonomičnije izvršiti prvostepeni organ, naložit će mu da to učini i da mu materijal o tome dostavi u određenom roku.

 

Članak 258.

 

Na podlozi podataka pribavljenih u prijašnjem i obnovljenom postupku, nadležni organ donosi rješenje o stvari koja je bila predmet postupka, i njime može prijašnje rješenje koje je bilo predmet obnove ostaviti na snazi ili ga zamijeniti novim. U ovom drugom slučaju, a s obzirom na sve okolnosti pojedinog slučaja, organ može prijašnje rješenje poništiti ili ukinuti.

 

Članak 259.

 

Protiv zaključka donesenog o prijedlogu za obnovu postupka, a i protiv rješenja donesenog u obnovljenom postupku, može se izjaviti žalba samo kad je taj zaključak odnosno rješenje donio prvostepeni organ. Ako je zaključak ili rješenje donio drugostepeni organ, može se neposredno pokrenuti upravni spor.

 

Članak 260.

 

(1) Prijedlog za obnovu postupka, u pravilu, ne odgađa izvršenje rješenja po kojem se obnova traži, ali organ koji je nadležan za odlučivanje o prijedlogu, ako smatra da će prijedlog za obnovu biti uvažen, može riješiti da se odgodi izvršenje dok se ne odluči o pitanju obnove postupka.

(2) Zaključak kojim se dopušta obnova postupka odgađa izvršenje rješenja protiv kojeg je obnova dopuštena.

 

Glava XVI.

 

OSOBITI SLUČAJEVI PONIŠTAVANJA, UKIDANJA I MIJENJANJA RJEŠENJA

 

1. Mijenjanje i poništavanje rješenja u vezi s upravnim sporom

 

Članak 261.

 

Organ protiv čijeg je rješenja pravovremeno pokrenut upravni spor može do okončanja spora, ako uvažava sve zahtjeve tužbe, poništiti ili izmijeniti svoje rješenje iz onih razloga iz kojih bi sud mogao poništiti takvo rješenje, ako se time ne vrijeđa pravo stranke u upravnom postupku ili treće osobe.

 

2. Zahtjev za zaštitu zakonitosti

 

Članak 262.

 

(1) Protiv pravomoćnog rješenja donesenoga u stvari u kojoj se ne može voditi upravni spor, a sudska zaštita nije osigurana ni izvan upravnog spora, državni odvjetnik ima pravo podignuti zahtjev za zaštitu zakonitosti, ako smatra da je rješenjem povrijeđen zakon.

(2) Zahtjev za zaštitu zakonitosti po odredbi stavka 1. ovog članka može se podići u roku od mjesec dana od dana kad je rješenje dostavljeno državnom odvjetniku, a ako mu nije dostavljeno - u roku od šest mjeseci od dana dostave stranci.

(3) Zahtjev za zaštitu zakonitosti podiže državni odvjetnik Republike Hrvatske.

(4) O zahtjevu za zaštitu zakonitosti rješava nadležni drugostepeni organ, a ako takvog organa nema, Vlada Republike Hrvatske.

(5) U povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti nadležni organ može ukinuti pobijano rješenje ili odbiti zahtjev. Protiv rješenja donesenog o zahtjevu za zaštitu zakonitosti žalba nije dopuštena.

 

3. Poništavanje i ukidanje po pravu nadzora

 

Članak 263.

 

(1) Rješenje koje je konačno u upravnom postupku nadležni će organ poništiti po pravu nadzora:

1) ako je rješenje donio stvarno nenadležni organ, a ne radi se o slučaju predviđenome u članku 267. točki 1) ovog zakona;

2) ako je u istoj stvari ranije doneseno pravomoćno rješenje kojim je ta upravna stvar drugačije riješena;

3) ako je rješenje donio jedan organ bez suglasnosti, potvrde, odobrenja ili mišljenja drugog organa, a ovo je potrebno po zakonu ili drugom propisu utemeljenome na zakonu;

4) ako je rješenje donio mjesno nenadležni organ;

5) ako je rješenje doneseno kao posljedica prisile, iznude, ucjene, pritiska ili druge nedopuštene radnje.

(2) Rješenje koje je konačno u upravnom postupku može se ukinuti po pravu nadzora ako je njime očito povrijeđen materijalni zakon. U stvarima u kojima sudjeluju dvije stranke ili više stranaka sa suprotnim interesima, rješenje se može ukinuti samo po pristanku zainteresiranih stranaka.

(3) Ako je za donošenje rješenja nadležan organ uprave, a rješenje je donio Sabor Republike Hrvatske ili tijelo lokalne samouprave ili njihov kolegijalni organ, takvo se rješenje ne može poništiti na temelju odredbe točke 1) stavka 1. ovog članka zbog toga što ga nije donio nadležni organ.

 

Članak 264.

 

(1) Prvostepeno rješenje može poništiti ili ukinuti po pravu nadzora drogostepeni organ. Ako nema drugostepenog organa ili se radi o rješenju drugostepenog organa, rješenje može po pravu nadzora poništiti ili ukinuti organ određen zakonom. Ako taj organ nije zakonom određen, rješenje može po pravu nadzora poništiti ili ukinuti ministarstvo ili drugi republički državni organ uprave, u čiji djelokrug pripada upravna stvar koja je predmet postupka. Ako se ne može ustanoviti u čiju nadležnost spada određena upravna stvar, ili ako se radi o drugostepenom rješenju ministarstva ili drugog republičkog državnog organa uprave, za poništavanje ili ukidanje rješenja nadležna je Vlada Republike Hrvatske.

(2) Nadležni organ donosi rješenje o poništenju rješenja po službenoj dužnosti, na zahtjev stranke, državnog odvjetnika ili pučkog pravobranitelja, a rješenje o ukidanju, po službenoj dužnosti ili na zahtjev državnog odvjetnika ili pučkog pravobranitelja.

(3) Rješenje o poništenju na temelju toč. 1), 2) i 3) stavka (1) članka 263. ovog zakona može se donijeti u roku od pet godina, a na temelju točke 4) stavka (1) tog članka - u roku od godine dana od dana kad je rješenje postalo konačno u upravnom postupku. Rješenje o ukidanju na temelju stavka 2. članka 263. ovog zakona može se donijeti u roku od jedne godine od dana kad je rješenje postalo konačno u upravnom postupku.

(4) Rješenje o poništenju rješenja na temelju članka 263. stavka 1. točke 5) ovog zakona može se donijeti bez obzira na rokove utvrđene u stavku (3) ovog članka.

(5) Protiv rješenja donesenoga na temelju članka 263. ovog zakona nije dopuštena žalba, već se protiv njega može neposredno pokrenuti upravni spor.

 

4. Ukidanje i mijenjanje pravomoćnog rješenja uz pristanak ili na zahtjev stranke

 

Članak 265.

 

(1) Ako je pravomoćnim rješenjem stranka stekla kakvo pravo, a organ koji je donio to rješenje smatra da je u tom rješenju nepravilno primijenjen materijalni zakon, može rješenje ukinuti ili izmijeniti radi njegova usklađivanja sa zakonom samo ako stranka koja je na temelju tog rješenja stekla pravo na to pristane i ako se time ne vrijeđa pravo treće osobe. Pristanak stranke obavezan je i za izmjenu na štetu stranke pravomoćnog rješenja kojim je stranci određena obveza.

(2) Uz uvjete iz stavka 1. ovog članka, a na zahtjev stranke može se ukinuti ili izmijeniti i pravomoćno rješenje koje je nepovoljno za stranku. Ako organ nađe da nema potrebe da se rješenje ukine ili izmijeni, dužan je o tome obavijestiti stranku.

(3) Izmjena rješenja na temelju ovog članka djeluje samo ubuduće.

(4) Rješenje na temelju st. (1) i (2) ovog članka donosi prvostepeni organ koji je donio rješenje, a drugostepeni organ samo kad je svojim rješenjem odlučio o stvari. Ako je taj organ ukinut ili je prestao biti nadležan u stvari o kakvoj se radi, rješenje donosi organ koji je za tu stvar nadležan u vrijeme donošenja rješenja.

(5) Žalba protiv novog rješenja donesenoga na temelju ovog članka dopuštena je samo ako je to rješenje donio prvostepeni organ. Ako je rješenje donio drugostepeni organ, odnosno ako je rješenje prvostepenog organa konačno, protiv tog rješenja može se pokrenuti upravni spor.

 

5. Izvanredno ukidanje

 

Članak 266.

 

(1) Izvršno rješenje može se ukinuti ako je to potrebno u cilju otklanjanja teške i neposredne opasnosti po život i zdravlje ljudi, javnu sigurnost, javni mir i poredak ili javni moral, ili u cilju otklanjanja poremećaja u privredi, ako se to ne bi moglo uspješno otkloniti drugim sredstvima, kojima bi se manje diralo u stečena prava. Rješenje se može ukinuti i samo djelomično, u opsegu koliko je neophodno da se opasnost otkloni ili zaštite navedeni opće društveni interesi.

(2) Ako je rješenje donio prvostepeni organ, to rješenje može, u smislu stavka (1) ovog članka, ukinuti sam prvostepeni organ, a ako ovaj to ne učini, drugostepeni organ. Ako drugostepenog organa nema, ukinut će ga nadležno ministarstvo ili drugi republički organ uprave, u čiji djelokrug pripada upravna stvar koja je predmet postupka. Ako se ne može ustanoviti nadležni drugostepeni organ, postupit će se na način predviđen stavkom 1. članka 264. ovog zakona.

(3) Protiv rješenja kojim se prijašnje rješenje ukida dopuštena je žalba samo kad je to rješenje donio prvostepeni organ. U protivnom, protiv takva rješenja može se neposredno pokrenuti upravni spor.

(4) Strankama koje zbog ukidanja rješenja trpi štetu ima pravo na naknadu samo stvarne štete. Za rješavanje o zahtjevu za naknadu štete nadležan je u prvom stupnju sud koji bi po zakonu o upravnim sporovima bio nadležan za rješavanje upravnog spora protiv rješenja donesenog na temelju ovog članka. O visini naknade ovaj sud rješava po svom uvjerenju uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja.

 

6. Proglašavanje rješenja ništavim

 

Članak 267.

 

Ništavim se proglašava rješenje:

1) koje je u upravnom postupku doneseno u stvari iz sudske nadležnosti ili u stvari o kojoj se uopće ne može rješavati u upravnom postupku;

2) koje bi svojim izvršenjem moglo uzrokovati neko djelo kažnjivo po kaznenom zakonu;

3) čije izvršenje uopće nije moguće;

4) koje je donio organ bez prethodnog zahtjeva stranke (članak 126.), a na koje rješenje stranka nije naknadno izrično ili prešutno pristala;

5) koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričnoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti.

6) čije bi izvršenje bilo protivno osnovnim načelima pravnog poretka.

 

Članak 268.

 

(1) Rješenje se može u svako doba proglasiti ništavim po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke ili državnog odvjetnika.

(2) Rješenje se može proglasiti ništavim u cijelosti ili djelomično.

(3) Rješenje proglašava ništavnim organ koji ga je donio ili drugostepeni organ, a ako drugostepenog organa nema - organ koji je zakonom ovlašten da obavlja nadzor nad radom organa koji je donio rješenje.

(4) Protiv rješenja kojim se neko rješenje proglašava ništavim ili se odbija prijedlog stranke ili državnog odvjetnika za proglašavanje rješenja ništavnim dopuštena je žalba. Ako nema organa koji rješava o žalbi, protiv takvog rješenja može se neposredno pokrenuti upravni spor.

 

7. Pravne posljedice poništavanja i ukidanja

 

Članak 269.

 

(1) Poništavanjem rješenja i proglašavanjem ništavim poništavaju se i pravne posljedice koje je tako rješenje proizvelo.

(2) Ukidanjem rješenja ne poništavaju se pravne posljedice koje je rješenje već proizvelo, ali se onemogućava daljnje proizvođenje pravnih posljedica ukinutog rješenja.

(3) Organ koji sazna za rješenje kojim je povrijeđen zakon, a povreda može biti razlog za obnovu postupka, odnosno za poništavanje, ukidanje ili mijenjanje rješenja, dužan je bez odgode o tome obavijestiti organ nadležan za pokretanje postupka i donošenje rješenja.

 

 

ČETVRTI DIO

 

IZVRŠENJE

 

Glava XVII.

 

1. Opće odredbe

 

Članak 270.

 

(1) Rješenje doneseno u upravnom postupku izvršuje se pošto postane izvršno.

(2) Prvostepeno rješenje postaje izvršno:

1) istekom roka za žalbu ako žalba nije izjavljena;

2) dostavom stranci  ako žalba nije dopuštena;

3) dostavom stranci ako žalba ne odgađa izvršenje;

4) dostavom stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija.

(3) Drugostepeno rješenje kojim  je izmijenjeno prvostepeno rješenje postaje izvršno kad se dostavi stranci.

(4) Ako je u rješenju određeno da se radnja koja je predmet izvršenja može izvršiti u ostavljenom roku, s izvršenjem rješenja može se započeti istekom tog roka. Ako rješenjem nije određen rok za izvršenje radnje, rješenje postaje izvršno u roku od petnaest dana od dana donošenja rješenja. Rješenjem ostavljeni rok za izvršenje rješenja odnosno propisani rok od petnaest dana za izvršenje počinje teći od dana kad rješenje, u smislu st. 2. i 3. ovog članka, postane izvršno.

(5) Izvršenje se može provesti na temelju nagodbe, ali samo protiv osobe koja je sudjelovala u nagodbi.

(6) Ako se rješenje odnosi na dvije stranke ili više stranaka koje u postupku sudjeluju s istovjetnim zahtjevima, žalba ma i jedne takve stranke sprečava izvršnost rješenja.

(7) Nakon isteka roka od pet godina od dana kad je rješenje postalo izvršno ne može se tražiti njegovo izvršenje.

 

Članak 271.

 

(1) Zaključak donesen u upravnom postupku izvršuje se pošto postane izvršan.

(2) Zaključak protiv kojega se ne može izjaviti posebna žalba, a i onaj protiv kojega se može izjaviti posebna žalba koja ne odgađa izvršenje zaključka, postaje izvršan priopćenjem odnosno dostavom stranci.

(3) Kad je zakonom ili samim zaključkom određeno da žalba odgađa izvršenje zaključka, zaključak postaje izvršan istekom roka za žalbu ako žalba nije izjavljena, a ako je izjavljena - dostavom stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija.

(4) U ostalim slučajevima zaključak postaje izvršan uz uvjete propisane za izvršnost rješenja u članku 270. st. 3., 4. i 6. ovog zakona.

(5) Odredbe ovog zakona o izvršenju rješenja važe i za izvršenje zaključka.

 

Članak 272.

 

Izvršenje rješenja donesenoga u upravnom postupku provodi se radi ostvarivanja novčanih potraživanja ili nenovčanih obveza.

 

Članak 273.

 

(1) Kad postoji mogućnost da se izvršenje provede na više načina i primjenom raznih sredstava, izvršenje će se provesti na onaj način i primjenom onog sredstva koje dovodi do cilja, a koje je za izvršenika najblaže.

(2) Nedjeljom, u dane državnih praznika, a i noću, radnje izvršenja mogu se provoditi samo ako postoji opasnost od odgode, i ako je organ koji provodi izvršenje izdao za to pismeni nalog.

 

Članak 274.

 

(1) Izvršenje se provodi protiv osobe koja je obavezna ispuniti obvezu (izvršenik), odnosno njegovih pravnih sljednika.

(2) Izvršenje se provodi po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke.

(3) Po službenoj dužnosti izvršenje se provodi kad to nalaže javni interes. Izvršenje koje je u interesu stranke provodi se na prijedlog stranke (tražilac izvršenja).

 

Članak 275.

 

(1) Izvršenje rješenja provodi se administrativnim putem (administrativno izvršenje), a u slučajevima predviđenima ovim zakonom - sudskim putem (sudsko izvršenje).

(2) Administrativno izvršenje provode organi uprave po odredbama ovoga odnosno posebnog zakona, a sudsko izvršenje - nadležni sud po propisima koji važe za sudsko izvršenje.

 

Članak 276.

 

(1) Izvršenje radi ispunjenja nenovčanih obveza izvršenika provodi se administrativnim putem.

(2) Izvršenje radi ispunjenja novčanih obveza provodi se sudskim putem. Iznimno, izvršenje radi ispunjenja novčanih obveza iz primanja na temelju radnog odnosa može se provesti administrativnim putem po pristanku izvršenika.

 

Članak 277.

 

(1) Administrativno izvršenje provodi organ koji je o stvari rješavao u prvom stupnju, ako posebnim propisom nije za to određen drugi organ.

(2) Ako je propisano da administrativno izvršenje ne može provoditi organ koji je o stvari rješavao u prvom stupnju, a posebnim propisima nije određen organ koji je za to ovlašten, izvršenje provodi općinski organ uprave nadležan za poslove opće uprave na čijem se području nalazi prebivalište odnosno boravište izvršenika, ako zakonom nije određena nadležnost drugog organa.

(3) Administrativno izvršenje rješenja onih ustanova i drugih pravnih osoba koje nisu zakonom ovlaštene da same izvršuju svoja rješenja dozvoljava i provodi organ uprave nadležan za poslove opće uprave općine na čijem se teritoriju nalazi prebivalište odnosno boravište izvršenika, ako zakonom nije određena nadležnost drugog organa.

(4) Organi unutarnjih poslova, dužni su organu nadležnom za provođenje izvršenja, na njegov zahtjev, pružiti pomoć u provođenju izvršenja.

 

Članak 278.

 

(1) Organ nadležan za provođenje administrativnog izvršenja donosi po službenoj dužnosti ili na zahtjev tražioca izvršenja zaključak o dozvoli izvršenja. Zaključkom se utvrđuje da je rješenje koje se ima izvršiti postalo izvršno i određuje način izvršenja. Protiv tog zaključka dopuštena je žalba nadležnome drugostepenome organu.

(2) Zaključak o dozvoli izvršenja rješenja koje je doneseno u upravnoj stvari po službenoj dužnosti, organ nadležan za provođenje administrativnog izvršenja dužan je donijeti bez odgode kad je takvo rješenje postalo izvršno, a najkasnije u roku od trideset dana računajući od dana kad je rješenje postalo izvršno, ako posebnim propisima nije drugačije određeno. Nedonošenje zaključka do tog roka ne isključuje obvezu njegova donošenja.

(3) Kad administrativno izvršenje ne provodi organ koji je rješavao u prvom stepenu, tražilac izvršenja podnosi prijedlog za izvršenje organu, ustanovi ili drugoj pravnoj osobi koja je donijela rješenje koje se ima izvršiti. Ako je rješenje postalo izvršno, taj organ, ustanova ili druga pravna osoba stavlja na rješenje potvrdu da je postalo izvršno (potvrda izvršnosti) i dostavlja ga radi izvršenja organu nadležnome za izvršenje. Ono će istovremeno predložiti i način izvršenja.

(4) Kad se po službenoj dužnosti ima provesti izvršenje rješenja organa, ustanove ili druge pravne osobe koji nisu ovlašteni za provođenje izvršenja, oni se radi izvršenja obraćaju organu nadležnome za izvršenje na način propisan u stavku 3. ovog članka.

 

Članak 279.

 

(1) Administrativno izvršenje što ga provodi organ koji je o stvari rješavao u prvom stepenu provodi se na temelju rješenja koje je postalo izvršno i zaključka o dozvoli izvršenja.

(2) Administrativno izvršenje što ga provodi koji drugi organ, provodi se na temelju rješenja na kojem je stavljena potvrda izvršnosti i zaključka o dozvoli izvršenja.

 

Članak 280.

 

(1) U postupku administrativnog izvršenja može se izjaviti žalba koja se odnosi samo na izvršenje, a njome se ne može pobijati pravilnost rješenja koja se izvršuje.

(2) Žalba se izjavljuje nadležnome drugostepenom organu. Žalba ne odgađa započeto izvršenje. U pogledu roka za žalbu i organa nadležnoga za rješavanje o žalbi primjenjuju se odredbe čl. od 225. do 231. ovog zakona.

 

Članak 281.

 

(1) Administrativno izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti i provedene radnje poništiti ako se utvrdi da je obveza izvršena, da izvršenje nije bilo uopće dopušteno, da je bilo provedeno prema osobi koja nije u obvezi, ili ako tražilac izvršenja odustane od svojeg zahtjeva, odnosno ako je izvršni naslov poništen ili ukinut.

(2) Administrativno izvršenje će se odgoditi ako se utvrdi da je u pogledu izvršenja obveze dopušten poček, ili je umjesto privremenog rješenja koje se izvršuje doneseno rješenje o glavnoj stvari koje se razlikuje od privremenog rješenja. Odgodu izvršenja odobrava organ koji je donio zaključak o dozvoli izvršenja.

 

Članak 282.

 

(1) Novčane kazne izrečene po ovom zakonu izvršavaju organi nadležni za izvršenje novčanih kazni izrečenih za prekršaje.

(2) Novčana kazna naplaćuje se u korist Republike.

 

Članak 283.

 

(1) Kad se ima provesti sudsko izvršenje rješenja donesenoga u upravnom postupku, organ čije se rješenje ima izvršiti stavlja na rješenje potvrdu izvršnosti (članak 278. stavak 3.) i dostavlja ga radi izvršenja sudu nadležnome za izvršenje.

(2) Rješenje doneseno u upravnom postupku koje sadrži potvrdu izvršnosti jest osnova za sudsko izvršenje. To izvršenje provodi se po propisima koji važe za sudsko izvršenje.

(3) Neosnovanu potvrdu izvršnosti ukinut će rješenjem organ koji je potvrdu stavio, a rješenje će odmah dostaviti sudu nadležnom za izvršenje.

 

2. Izvršenje nenovčanih obveza

 

Članak 284.

 

Izvršenje radi ostvarivanja nenovčanih obveza izvršenika provodi se preko drugih osoba ili putem prisile.

 

a) Izvršenje preko drugih osoba

 

Članak 285.

 

(1) Ako se izvršenikova obveza sastoji u izvršenju radnje koju može izvršiti i druga osoba, a izvršenik je ne izvrši uopće ili je ne izvrši u cijelosti, ta će se radnja izvršiti preko druge osobe, na trošak izvršenika. Izvršenik mora biti na to prethodno opomenut.

(2) U takvu slučaju organ koji provodi izvršenje može zaključkom naložiti izvršeniku da unaprijed položi iznos koji je potreban za podmirenje troškova izvršenja, a da se obračun naknadno izvrši. Zaključak o polaganju tog iznosa je izvršan.

 

b) Izvršenje putem prisile

 

Članak 286.

 

(1) Ako je izvršenik dužan nešto dopustiti ili trpjeti, pa postupa protivno toj obvezi, ili ako je predmet izvršenja izvršenikova radnja koju ne može umjesto njega da izvrši druga osoba, organ koji provodi izvršenje prisilit će izvršenika na ispunjenje obveze novčanim kaznama.

(2) Organ koji provodi izvršenje najprije će zaprijetiti izvršeniku primjenom prisilnog sredstva ako svoju obvezu ne izvrši u ostavljenom roku. Ako izvršenik u toku tog roka poduzme koju radnju protivno svojoj obvezi, ili ako ostavljeni rok bezuspješno proteče, zapriječeno prisilno sredstvo će se odmah izvršiti, a ujedno će se odrediti novi rok za izvršenje radnje i zaprijetiti novom strožom prisilnom mjerom.

(3) Prisilna novčana kazna koja se na temelju stavka 2. ovog članka izriče prvi put, ne može biti veća od 5.000 dinara. Svaka kasnija prisilna novčana kazna može biti ponovo izrečena u istoj svoti.

(4) Naplaćena novčana kazna ne vraća se.

 

Članak 287.

 

Ako se izvršenje nenovčane obveze ne može uopće ili ne može pravovremeno provesti primjenom sredstava predviđenih u čl. 285. i 286. ovog zakona, izvršenje se , prema prirodi obveze, može provesti i neposrednom prisilom, ako propisima nije drugačije određeno.

 

Članak 288.

 

(1) Kad je na temelju rješenja provedeno izvršenje, a rješenje je kasnije poništeno ili izmijenjeno, izvršenik ima pravo tražiti da mu se vrati ono što mu je oduzeto, odnosno da se vrati u stanje koje proizlazi iz novog rješenja.

(2) O traženju izvršenika rješava organ koji je donio zaključak o dozvoli izvršenja.

 

Glava XVIII.

 

IZVRŠENJE RADI OSIGURANJA I PRIVREMENI ZAKLJUČAK

 

1. Izvršenje radi osiguranja

 

Članak 289.

 

(1) Radi osiguranja izvršenja može se zaključkom dopustiti izvršenje rješenja i prije nego što je ono postalo izvršno, ako bi bez toga moglo biti spriječeno ili znatno otežano izvršenje nakon izvršnosti rješenja.

(2) Ako se radi o obvezama koje se prisilno izvršuju samo na prijedlog stranke, predlagač mora opasnost od sprečavanja ili otežavanja ispunjenja učiniti vjerojatnom, a organ može izvršenje iz stavka 1. ovog članka uvjetovati davanjem osiguranja prema članku 217. stavak 2. ovog zakona.

(3) Protiv zaključka donesenoga na prijedlog stranke za izvršenje radi osiguranja, a i protiv zaključka donesenoga po službenoj dužnosti, dopuštena je posebna žalba. Žalba protiv zaključka kojim je određeno izvršenje radi osiguranja ne odgađa provođenje izvršenja.

 

Članak 290.

 

(1) Izvršenje radi osiguranja može se provoditi administrativnim ili sudskim putem.

(2) Kad se izvršenje radi osiguranja provodi sudskim putem, sud postupa po propisima koji važe za sudsko izvršenje.

 

Članak 291.

 

(1) Izvršenje privremenog rješenja (članak 217.), može se provoditi samo u onom opsegu i u onim slučajevima ukoliko je dopušteno izvršenje radi osiguranja (čl. 289. i 290.).

 

2. Privremeni zaključak o osiguranju

 

Članak 292.

 

(1) Ako postoji ili je učinjena barem vjerojatnom obveza stranke, a postoji opasnost da će obvezana stranka raspolaganjem imovine, dogovorom s trećim osobama ili na drugi način spriječiti ili znatno otežati izvršenje dotične obveze, organ nadležan za donošenje rješenja o obvezi stranke može prije donošenja rješenja o toj obvezi donijeti privremeni zaključak u cilju osiguranja izvršenja obveze. Prilikom donošenja privremenog zaključka nadležni organ dužan je voditi računa o odredbi članka 273. ovog zakona i obrazložiti zaključak.

(2) Donošenje privremenog zaključka može se uvjetovati davanjem osiguranja predviđenoga u članku 217. stavku 2. ovog zakona.

(3) U pogledu privremenog zaključka donesenoga na temelju stavka 1. ovog članka primjenjivat će se odredbe članka 289. stavka 3. i članka 290. ovog zakona.

 

Članak 293.

 

(1) Ako je pravomoćnim rješenjem utvrđeno da pravno ne postoji obveza stranke za čije je osiguranje bio donesen privremeni zaključak, ili je na drugi način utvrđeno da je zahtjev za donošenje privremenog zaključka bio neopravdan, predlagač u čiju je korist privremeni zaključak donesen naknadit će protivnoj stranci štetu koja joj je uzrokovana donesenim zaključkom.

(2) O naknadi štete iz stavka (1) ovog članka rješava organ koji je donio privremeni zaključak.

(3) Ako je u slučaju iz stavka (1) ovog članka očito da je privremeni zaključak bio isposlovan iz obijesti, predlagač će se kazniti novčanom kaznom do 5.000 dinara. Protiv zaključka o kazni dopuštena je posebna žalba koja odgađa izvršenje zaključka.

 

 

PETI DIO

 

PROVOĐENJE ZAKONA I PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

 

Glava XIX.

 

PROVOĐENJE ZAKONA

 

Članak 294.

 

(1) Pravne osobe s javnim ovlastima ne mogu u upravnom postupku same izricati kazne i primjenjivati prisilne mjere predviđene ovim zakonom. Ako se u toku postupka utvrdi da se postupak ne može provesti uopće ili se ne može pravilno provesti bez primjene koje od prisilnih mjera ili kazni predviđenih odredbama ovog zakona, pravna osoba s javnim ovlastima obratit će se nadležnom organu državne uprave u čiji djelokrug pripada provođenje ovog zakona radi provođenja tih mjera, ako zakonom nije drugačije određeno.

(2) Ako nadležni organ državne uprave ne donese odgovarajući zaključak u roku od osam dana od dana obraćanja tom organu, dužan je odmah obavijestiti ustanovu odnosno drugu pravnu osobu koja provodi postupak o razlozima zbog kojih smatra da predviđene mjere ne treba primijeniti. U tom slučaju, kao i ako državni organ ne obavijesti pravnu osobu s javnim ovlastima o razlozima nepostupanja u primjerenom roku, pravna osoba može o tome obavijestiti ministarstvo nadležno za poslove opće uprave.

 

Članak 295.

 

(1) U organima državne uprave i pravnim osobama s javnim ovlastima, ako zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu nije drugačije određeno, ovlaštenje za poduzimanje radnje u upravnom postupku i ovlaštenje za rješavanje može se dati samo osobi koja ima odgovarajuću stručnu spremu, radno iskustvo i položen državni stručni ispit.

(2) Stručna sprema, potrebno radno iskustvo i obveza polaganja stručnog ispita te način provjere stručnog znanja na poslovima upravnog postupka propisuju se uredbom Vlade Republike Hrvatske.

(3) Službenici pravnih osoba s javnim ovlastima koji rade na poslovima upravnog postupka dužni su položiti državni stručni ispit kod nadležnog ministarstva odnosno drugog republičkog organa uprave, u skladu s uredbom iz stavka 2. ovog članka.

 

Članak 296.

 

Službena osoba koja vodi postupak, odnosno koja donosi rješenje odnosno zaključak, dužna je u roku od osam dana nakon isteka roka za rješavanje te upravne stvari iz članaka 218. i 247. ovog zakona, pismeno obavijestiti stranku o razlozima zbog kojih rješenje odnosno zaključak nisu doneseni i o tome koje će radnje poduzeti u svrhu njihovog donošenja.

 

Članak 297.

 

brisan

 

Članak 298.

 

(1) Nadzor nad provođenjem ovog zakona obavlja ministarstvo nadležno za poslove opće uprave, a odgovornost za njegovo provođenje snose i rukovoditelji drugih organa državne uprave, kao i ravnatelji pravnih osoba s javnim ovlastima koje rješavaju u upravnim stvarima.

(2) Rukovoditelji organa državne uprave i ravnatelji pravnih osoba s javnim ovlastima dužni su se brinuti o pravilnoj provedbi i praćenju izvršavanja ovog zakona.

(3) Izvještaj o stanju rješavanja upravnih stvari i rokovi za dostavljanje izvještaja uređuju se uputstvom ministra nadležnog za poslove opće uprave.

 

Glava XX.

 

PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

 

Članak 299.

 

(1) Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaju važiti odredbe članaka 111a. do 111m. u Zakonu o upravi ("Narodne novine", broj 16/78, 50/78, 29/85, 41/90 i 47/90), a točka 8. tog zakona pod nazivom "Posebne odredbe u upravnom postupku" briše se.

 

***

 

Temeljem članka 46. ZOPZUP-a izmijenjeni i dopunjeni ZUP je u Republici Hrvatskoj stupio na snagu 8. listopada 1991. (Nar. nov. 53/91).